Izvin’te na smetnji, vi ste ovdašnji novinar i ja bih imala silnu potrebu nešto kazati o Imotskom i Imoćanima.
Ja sam muslimanka i sada je prilika za moj najveći blagdan Bajram iskazati svu zahvalnost ovim predivnim ljudima i ovom predivnom gradu u kojemu živim kao jedina njegova stanovnica muslimanske vjere.
Tim riječima zaustavila nas je nasred glavne ulice u Imotskom jedna gospođa, noseći u naručju bukete ruža.
Kada je riječ o mom gradu i mojim Imoćanima, sve što je pozitivno, tu smo, bijaše naš odgovor.
I tako smo doznali priču o imotskoj nevjesti koja je još od 2006. godine na nagovor prijateljice s fakulteta došla u Imotski. Baš na blagdan svetog Ante 13. lipnja te godine. I od tada, a sada će punih četrnaest godina, dijeli svaki trenutak svoga života s Imotskim i Imoćanima.
– Zovem se Advija Muhić, a u Imotskom me zovu Danja. Rođena sam Sarajka. Sarajevo je moj prvi dom, a Imotski moj drugi dom. Imam 44 godine i u sretnoj sam vezi s Antom Grančićem iz Zmijavaca. Imam dvije kćeri i one su sretne s Imotskim. Po struci sam PTT tehničarka, a nakon onog nesretnog rata u Zadru sam završila studij psihologije.
Nezaposlena sam, ali sretno živim u ovom predivnom gradu. Htjela sam, baš evo sada za moj Bajram, otvoriti dušu i kazati o veličini Imoćana i njihovu odnosu s pripadnicima druge vjere.
Došla na dernek
Ja sam muslimanka, rođena i odgojena u mom vjerničkom duhu. Poštujem svoju vjeru, svoje običaje i uvijek ću ih poštovati. Ali isto tako odem na misu u crkvu u Imotskom, moje najbolje prijateljice i prijatelji – sve odreda katolici – čestitali su mi Bajram.
Pa vidite ove bukete ruža. Eto, dobila sam ih od mojih prijatelja. I oni su od mene za Uskrs i za Božić, a posebno za svetog Antu, jer me taj svetac silno veže za Imotski. Rekoh, na taj blagdan 2006. slučajno sam došla u Imotski i tu ostala do današnjih dana i ostat ću zauvijek – veli nam Danja Avdija i nastavlja svoju priču.
– Prvi dan kada sam došla u Vinjane Gornje toga 13. lipnja 2006. na dernek s prijateljicom, znala sam u sebi da će ovaj grad biti moj budući dom. Imate predivne ljude koji vam u svakom trenutku žele pomoći, imate grad koji je jedan od najljepših u Europi i šire.
Kada sam s djetetom morala u školu, pa kada me je svojim pristupom oduševio sadašnji ravnatelj, a onda vjeroučitelj Osnovne škole u Zmijavcima Ante Kujundžić, pa učiteljica Zorka Gudelj, kako me je primila moja divna svekrva Marija, koja je na žalost umrla, pa Ana Marija Maršić, socijalna radnica u Centru za socijalnu skrb, pa doktorica Darija Brečić, svi u našem Crvenom križu, rekla sam sebi, Avdija ovo je tvoj novi dom, ovdje među ovim ljudima je tvoj dom, tvoja sudbina.
Hvala do neba Imotskom i Imoćanima, mojoj Eti Krilić, susjedi Ivani Vidak, Ivani Žužul. Sada je moje Modro i Crveno jezero, sada su moji Tinovi skalini, ljudi, ma sve. Imotski je moje srce, poput Sarajeva.
Ja sam vam praktična vjernica. Ramazan postim punih trideset dana, živim po svojoj vjeri, poštujem vjeru svojih sumještana i to vam je to.
Prijatelji u Sarajevu
Moram progovoriti i o ovomešto se zbivalo u Sarajevu oko mise za žrtve Bleiburga. Ti prosvjednici i ne znaju što žele. Pa misa je Božji obred, klanjanje moje je Božji obred. Pa nije kardinal nikada govorio protiv ljubavi, protiv suradnje među ljudima.
Mislim da ti prosvjedi nisu trebali Sarajevu. Ja osobno imam divnih prijatelja katolika u Sarajevu. Mi kod njih, oni kod nas za blagdane.
Ja sam za to da se Božja riječ sluša i štuje, bila to crkva ili džamija. Ma gdje god pričala i s kim god pričala od svojih sunarodnjaka, uvijek spomenem Imotski i Imoćane kao tolerantne, gostoljubive, prijazne ljude.
Na mom Facebook profilu stalno potičem javno ovo o čemu vama govorim. Ne skrivam se, javno to kažem i kazat ću da nikada kao muslimanka u Imotskom nisam imala nikakvih problema. Ma baš ste divni ljudi.
Uvijek vas negdje ima, iako kažu da odlazite iz krajine, ali gdje se god okrenem, čujem, vidim, samo Imoćani – kazala nam je Advija Danja Muhić, imotska nevjesta iz Sarajeva.
slobodnadalmacija.hr
