Izdvojio bih četiri stvari na koje je ukazala probošnjačka hajka uslijed održavanja mise za žrtve Bleiburga i Križnog puta.
Prva je ta da je BiH zemlja pobrkanih lončića, zamjenjenih teza i suludih događaja. Jedan od tih suludih događaja je i prosvjed protiv održavanja mise, na kojemu su se tzv. antifašisti obračunavali s tzv. fašistima.
Dok su se predstavljali kao zaštitnici pravde, kitili su se komunističkim obilježjima i zvijezdama petokrakama, kao da je to neka hrabrost, a ne žalost s okusom stockholmskog sindroma. Najzadovoljniji jučerašnjim prizorima sa sarajevskih ulica sigurno je bio Ratko Mladić, budući da je pod istim znakom na kapi upravo on poslao mnoštvo muslimana na klanje i naređivao napade u kojima su ginula nevina muslimanska dječica. Pod istim znakom je granatirano i opsjedano Sarajevo 90-ih godina. Ako su tzv. antifašisti toliko hrabri te ako je nosanje petokrake iskaz antifašizma, onda se pitam zašto ne pokažu malo antifašizma i za vrijeme obilježavanja zločina u Srebrnici. Ove godine, ako stvarno jesu hrabri, neka dođu u jednakim kostimima s petokrakama i u Srebrenicu. Neka i pjevaju pjesme koje su jučer pjevali u Sarajevu, a ako zaborave tekst, tu je uvijek Ratko Mladić da ih podsjeti i bude im prateći vokal.
Druga frapantna stvar je ta što se pokazalo kako su mnogi Hrvati djelomično nasjeli na manipulatorski spin bošnjačkih elita te su održavanje mise krenuli braniti tezom „kako je i puno muslimana ubijeno na Bleiburgu.“ To je činjenica, i pokoj im duši kao i svim žrtvama, ali katolici imaju pravo slaviti misu za koga žele i kad žele, bez obzira tko je, a tko nije ubijen, te je jako nespretno dovesti se u situaciju da održavanje mise branimo time da nisu samo Hrvati ubijani. Tako se približavamo tezi kako, u slučaju da jesu samo Hrvati ubijani, ne bi imali pravo slaviti misu. To je nepotrebno i to je upravo ono što velikobošnjačka elita želi, ljudska prava su univerzalna kategorija tako da ni Hrvati ne trebaju vezati svoja prava za Bošnjake ili bošnjačke žrtve, ona su već izborena žrtvom i krvlju naših predaka.
Treća stvar, a razvidna je i jasna iz konteksta, je ta da određeni politički krugovi, od Stjepana Mesića do mnogih na tzv. desnici, zagovaraju muslimane kao cvijeće hrvatskoga naroda, vodeći se nekim starim, gubitničkim mitovima. Malo je tog cvijeća u proteklom tjednu stalo za hrvatski narod i njegova prava i dobro je vrijeme da se neke stvari vide iz prve ruke. Iznimkama svaka čast, pogotovo imamu Zagrebačke džamije Mersadu ef. Kreštiću. No, mnogi se u Sarajevu ovih dana javno hvale time kako „oni nikad dosad nisu ušli u crkvu i prekinuli misu.“ To što se time hvale, zapravo znači da im je i to u glavama kao opcija, ali eto zasad to ne čine. Sramotno je da je jedan grad u Europi jučer morao biti zatvoren, prepun policije, sa specijalcima pred crkvom i najvišim mjerama opreza – a sve to jer se održava misa. To nema ni u Teheranu, Bagdadu ili Gazi, ali u tom tzv. multikulturalnom, a zapravo etnički čistom Sarajevu – itekako ima. Kao što je Rijeka ove godine europska prijestolnica kulture, smatram kako je vrijeme da se osnuje tijelo koje će Sarajevu dodijelit titulu europske prijestolnice nekulture.
Četvrta i neizmjerno važna stvar je ta da nije nerealno očekivati ozbiljnije, podlije i opasnije napade velikobošnjačkih elita na prava Hrvata u BiH. Već jučer na prosvjedu u Sarajevu, jedan od govornika je u mikrofon istaknuo kako „nisu ludi da danas napadnu, vidjet ćemo za nekoliko dana.“
To ne bi bilo ništa novo, s obzirom da se Hrvati u BiH od kraja rata naovamo suočavaju s političkim ubojstima, terorističkim napadima, nacionalističkim vandalizmom, dokidanjem osnovnih političkih prava itd. Zbog tog potreba za strateškim i sinergijskim djelovanjem Hrvata iz BiH i Hrvata iz Hrvatske nikad nije bila potrebnija, jer ovdje se ne radi o politikanstvu već o sudbini najugroženijeg naroda u Europi, Hrvata u BiH. Ipak, slijede nam izbori, tako da ne sumnjam kako će mnogi po tko zna koji put reciklirati Hrvate u BiH tek kao predizbornu poštapalicu.
