Oblaci nebom bezbrižno plove, a mene pomalo ljuti ta njihova bezbrižnost. Mogu me zasuti kišom, a to ne bih htjela jer nemam kišobran. No, dobro. Hodam praznom ulicom kao od svih odbačeni siromah koji nešto traži, iako do kraja ne razumijem značenje riječi siromah. No, ja nisam ni siromah, a niti odbačena. Imam svoju obitelj koja me u svemu podržava. Imala sam i dečka koji je bio spreman za ozbiljnu vezu, ali ja… Odbacila sam i tu vezu. Tražila sam od života nešto drugo, usudim se reći, nešto konkretnije, prožeto duhovnošću. U meni se budi neki drugačiji osjećaj. Imam potrebu dograditi svoje čežnje, pomagati i brinuti se za druge. U glavi mi se redaju pitanja kao autobusi na kolodvoru: Zašto djeca tamo negdje umiru gladna i žedna? Zašto starci sami pate u bolesti i starosti? Čemu svo materijalno ako ću gledati brata i sestru kako pate i ništa ne činiti?
Odjednom mi zvonjava crkvenog zvona odzvoni u ušima. Zaustavim se u ulici i podignem pogled prema zvonu na obližnjoj crkvi. Zatim pogledam u nebo. Pitam se što mogu učiniti sada? Nešto posebno? Pobjeći? Neee! Samo kukavice bježe. Gdje je smisao svega? Što želim? Oblake više ne vidim. Grane sunce i dira me svojom toplinom. O misli mi se okače nove riječi: Ljubi bližnjega svoga. Odjednom, kao da je sva mudrost ovoga svijeta sabrana u ovu rečenicu. Pomislim kako to cijeli život činim. Onda me sustiže nova misao kako mogu i više i bolje. Moram odbaciti od sebe čak i one sitne mrvice egoizma. Jednostavno moram, zapovjedim sebi. U isti trenutak me dotiču nježnost i hrabrost, zatim ponos i skromnost. Uputim se prema crkvi kako bih se pomolila. Tako su me odmalena stariji učili, kada mi je zbrka u glavi da potražim Boga i da se molim Bogu. Ponekad su mi bili smiješni kada bi mi govorili o vjeri i traženju Boga. Valjda čovjek mlad i nezreo ima pravo na neke bezvezarije. U crkvi tišina i ja, jer je zvono svoje odradilo i utihnulo. Moleći, osjetim kako su me strahovi i neizvjesnost napustili. Iz očiju su mi kapale suze a nisam bila tužna. To su bile neke neobične suze kakve nikada prije nisam upoznala. Oko sebe i u sebi sam osjetila radost i mir. Osmjeh mi se ukazao na licu. Gledala sam u Raspetoga. Razmišljam. Bog mi nudi, a ja pristajem na ponudu Božje volje kako bih s Bogom započela novi put gdje će nam suputnici biti Duh i duša. Moje ime mi postaje nebitno. Ono svakako nije moj izbor, nego izbor mojih roditelja. Ipak, neću ga se odreći, ali zovite me Sestra. Nije me strah što će mi reći moji u obitelji i župnoj zajednici. Zapravo već čujem njihovo odobravanje. Sjećam se kako mi je jednom davno govorila moja baka da sam rođena za Božje vrtove. Ja sam mislila kako je stara i ne zna što govori. Postadoh svjesna da me u Božjim vrtovima čeka puno posla i bi mi drago. Što može biti uzvišenije nego potpuno se posvetiti Bogu i živjeti po evanđelju u zajednici. Negdje sam pročitala riječi Male Terezije: „Napokon sam našla svoje zvanje… U srcu Crkve bit ću ljubav.“ Osjećala sam ih i više puta tiho izgovarala kao da su moje.
Prije nekoliko godina put me odveo u Afriku. Neki drugi, nepoznati svijet kojeg sam prihvatila i objeručke zagrlila. Sva ta tamnoputa djeca su Božja stvorenja. Vesela su iako su im uvjeti za život vrlo ograničeni. Baš me veseli njihova blizina. Priznajem; u Božjim vrtovima uvijek ima posla samo ako hoću raditi. Hvala Bogu i radim, zapravo služim. Oni me trebaju, a i ja njih. Njihova sam Sestra. Živimo od danas do sutra, ali nikada ne mogu reći da su jadni. Oni su blagoslov. Znaju čokoladu razlomiti i međusobno podijeliti. Od njih učim i rastem, dozrijevam… Pomislim kako problem čovječanstva nisu ti „obični“ skromni ljudi, nego, uvijek gladni bogataši, ali tko sam ja da ikoga sudim.
Da bih rezala i mirisala cvijetove, trebam cvijeće prije posijati ili zasaditi, onda zalijevati, njegovati i pustiti da naraste. Mislim da sijem i zalijevam cvijeće, tako svjedočim nastajanju, produžavam postojanje i usporavam nestajanje. To mi donosi miris zadovoljstva i radost življenja, a ostalo neka bude Božja volja.
Miljenka Koštro
