Mirišeš po buri i smilju, blještiš na vrelom suncu
koje se vješto probije i kroz sivilo oblaka
kako bi, čim proviri reklo: Dobro jutro, Grade!
A ti držiš otvorena vrata za susjeda, putnika i brata.
Voljeti Te, to se ne uči, s tim se rodiš i životom brodiš.
Zaklonim Te u sjećanja i čuvam, Grade moj.
Slutim Te u buđenju zore, rađanju i pjesmi.
Ti nepokolebljiv brodiš kroz treptaje što odmiču.
Često se upitam što me to tako snažno Tebi vuče.
Znam, i mene i Tebe iste zavičajne nakane nose.
Ja i Ti, Grade moj, prijateljski grlimo isto podneblje
nekom čarobnom ljubavnom slutnjom i šutnjom.
Računaj na mene kao što i ja računam na Tebe.
Ja, Ti i naši svi, ovijeni nadom, slutimo daljinu nedogleda.
S radošću djeteta uspomene predajem Tebi na čuvanje.
Oprosti što duboko i neizmjerno Ti vjerujem,
Tebi koji si nikao, rastao i narastao na tvrdom kamenu,
Tebi koji na kamenu dišeš, sanjaš i povijest pišeš.
Nemoj šutjeti, a niti previše galamiti na mene
kada se suočiš s neizbježnosti moga prelaska
na drugu obalu, u krilo plave bezvremenosti.
Samo sam Tvoje odano dijete između mnogih.
Želim da tako ostane, obožavani Grade moj.
Sjećanja mi stalno naviru i slažem stihove.
Ako me i odbiješ, opet ću biti nerazdvojni dio Tebe.
Želim neka nas bude, da nas ima, u mirisima jutra
zauvijek s Tobom, u dobru i zlu, lijepi Grade moj!
Ti imaš skladnu dušu i toplo srce razigrana djeteta,
uspravan hod, bistar pogled i zagrljaj širine vremena.
Putuj, putuj cestom mira i ljubavi, Grade moj!
Miljenka Koštro