Književnik Ivan Bradvica izdao je svoju 11. knjigu, a
u nastavku donosimo recenzije iste!
Recenzija knjige Ono nešto
Ako je pjesnik Ivan Bradvica osmislio, tvorio, stvorio i izmislio riječ osmislica (njoj su istoznačnice ili bliskoznačnice; mudroslovica, sentencija, gnoma, izrjeka, misao i drugi umni izrazi, a najsličniji su joj aforizami i epigrami), onda je on osmisličar kao primjerice; skretničar, alatničar, satničar, obućar i sl.
Još ako se tomu doda da je napisao i objavio više tisuća osmislica, onda je Bradvica pravi osmisličar!
U hrvatskomu pa i u svakomu jeziku stvaraju se nove riječi i to spada u najteže i najnezahvalnije grane – područja od čega mnogi bježe. Ivan, očito nije. Česte su njegove novotvorenice, evo samo neke; smislilac – smislilac je mislilac koji je što osmislio, osviješćenizam – je spoznaja sebe i okruženje u svom vremenu dajući od sebe svoj prilog održavanju života, starospoznajac – je pojedinac koji raspolaže poznatim informacijama, živototečina – je spoznaja prošlosti, sadašnjosti i vizija budućnosti održavanja života, koseuljepšaonica je zamjena za frizersku radnju, omužiti – kada se muškarac oženi, žena se omuži, izmozgica – je otjelovljena osmislica, biosijač – života su muškarac i žena, ništarnica – nakon životne svaštarnice odlazi se u ništarnicu, osmišljaonica – je kreativna radionica, istinosljedbenik – je onaj koji priznaje sebi i drugima iskustvo istine ma kakvo ono bilo, izspisaonica – je osobni trag u drugima…
Koliko će Bradvičinih riječi zaživjeti u hrvatskome jeziku i njegovomu standardu, pokazat će buduće vrijeme, ali je jamačno da je Ivan jedan od Hrvata koji teži stvoriti svoju riječ za tuđicu i tako svoj jezik učiniti još više svojim, potpunijim i jasnijim.
Ivan Bradvica nije bježao i ne bježi od stvaranja novih riječi, nego neumorno traga, stvara, tvori i izmišlja nove kako bi njegov hrvatski jezik imao riječ za svaki pojam, predmet, radnju i sl. te tako smanji puno tuđica koje su se stoljećima nagomilavale u hrvatskomu jeziku. On se zalaže za domaću riječ kojoj treba dati prednost u odnosu na posuđenicu.
Bradvičine osmislice treba čitati pa će čitatelj biti pametniji, kulturniji, razboritiji, obazriviji, duhovno bogatiji i dr. U njima je toliko-toga pametno kazano, produhovljenoga, ljudski napisanoga, dobronamjerno upućenoga i sl., da svaki čitatelj mora ostati zapanjen s toliko dobroga što nesebično Ivan daruje svojom čitateljima.
Ovaj put, u jedanaestoj knjizi, daje nam više od tisuću i sto osmislica koje su britkim stilom i načinom osmišljene s dušom i porukom da se čitatelj pomno treba na svakoj zamisliti i zastati jer su oštroumne, svagdašnje i svevremenske. Zapravo, takav je i Ivan Bradvica. U razgovoru s njim izviru riječi i osmislice s jasnom porukom da je cijeli njegov život i govor osmislen osmislicama.
Njegove su teme osebujno napisane kratkim i jezgrovitim stilom (Ivan je pravi virtuoz riječima i mislima) i dotiču se gotovo svega što se veže za ljudski život i njegovo postojanje. Još kada bismo ga svi slušali, život bi bio sasvim drukčiji. Evo najčešćih tema o kojima piše u osmislicama; o poštenju, pravdi, istini, moralu, ponosu, grijehu, uljudbi, poslu, običaju, tradiciji, postupcima, razmišljanjima, svezi čovjeka s Bogom i njihovim odnosom, obitelji, domovini, vjeri, crkvi, gladi, povjerenju…
Ivan će svoju ljubav, brigu, pomoć, znanje nasloviti (adresirati) na točnu adresu da ne bude u stalnom stresu (Adresiranje), a s obzirom na to da se za njega može reći da je aforističar, onda je on i duhovni okrjepljivač (Aforizam). Tko siluje da ga se voli, taj je agresor (Agresor), tko pije alkohol on mu je podmukli prijatelj (Alkohol).
Bradvica daje veliko značenje imenu i prezimenu jer to ja za njega (Ambalaža) i po njemu si sve što jesi, kao što bi pjesnik P. Preradović rekao za jezik. To kaže i u (Bijeg) tko bježi od sebe, ostavlja prazninu ma gdje stigao dok, u (Bojazan) kaže; tko se boji sebe, dobro je da zna i zašto.
Posebno mjestu u Ivanovim osmislicama pripada njegovoj ljubavi prema našim svetinjama, a jedna je ljubav prema svojemu narodu pa s pravom piše: „Od antihrvata najgori su hrvatski antihrvati koji ne znaju tko su im duhovni otac i mati (Antihrvati).” Zapravo, njegove su osmislice i prava književna vrsta koju nazivamo crticom kao najkraćim oblikom pripovjedne proze, a zoran je primjer toga sljedeće: „Ovi vjekovni Hrvat viteštvom procvao, temelje svojoj državi složio, sjeme položio, mogućnosti slobode ljubavi umnožio, budućnosti predaka u potomstvu se odužio, slavu svijeta životom zaslužio (Hrvat).”
Druga pozitivna opsesija koju duboko doživljava i koje mu se često nameće je Bog pa kaže: „Bog nije politika, Bog ne ubija ljudski život, služiti Bogu znači služiti Životu.” Ili: „Boga nije vidio ni bogočovjek za svog života, a kamo li će ga vidjet čovjek.” Ili: „Postojanje Boga ili misli dio je zdrava razuma (Bog).”
Jedna vječna tema oko kojih se ljudi glođu, a tako je jasna i nedvosmislena, ali često ju i ljudi ju prakticiraju: „Bolesnici uglavnom razgovaraju o posljedicama, rijetko o uzrocima (Bolesnici).”
Bradvica nije imun ni na dnevne i protekle političke postupke i djelovanja pa kaže: „U Hrvatskoj valja obaviti cijepljenje svih dobnih skupina protiv komunizma, nacizma, fašizma, jugoslavenstva i globalizma (Cijepljenje).”
U autora su čovjek i Crkva povezani i oni se dopunjuju pa kaže: „Ako u crkvi, građevini nema Čovjeka, u crkvi nema Boga ili katolička crkva vjeru bira, a ne vlast (Crkva).” Čovječe poštuj čovjeka, čovječe ne budi čovjek iznad čovjeka, ali kaže i ovo: „Pravi čovjek nije samo ono što oči vide i uši čuju, nego onaj čija su djela duha ljubavi savršenstvu nalikuju (Čovjek).” Uz Crkvu je vezana je tema Duh pa je duh bipolaran, u glavi i u srcu, i oca i majke, u tijelu i oko tijela, tu mu je domovina cijela, ali: „Sveti duh je trajnost dostojanstva ljubavi za životom.”
Ivan se dotiče i zauvijek neistražene teme, istine kao vode duboke i koju nitko do sada nije izmjerio i kaže: „Kad istina boli pa se krije tada nije jedna nego dvije, osloboditi ih se valja radi boljeg zdravlja (Istina)“.
Autor veliku važnost daje svome materinskomu, hrvatskom i uopće jeziku držeći ga ključnim u životu, postojanju i razumijevanju ljudi između njih samih: „Jezikom se svoj jezik novim riječima hrani, svoj identitet brani, njime su obogaćeni dani.” Ili: „Jezik upoznavanja, jezik prepoznavavanja, jezik odobravanja, jezik udvaranja, jezik ogovaranja, jezik osporavanja, jezik vlasti, jezik časti, jezik istine, jezik šutnje, jezik pomutnje, jezik jezika je činjenična forenzika (Jezik).”
Ivan je u svoje osmislice utkao cijeli svoj dugi i bogati život, veliko znanje i obrazovanje, nesebičnu ljubav i plemenitost u pisanju kako bi svima nama podario nepresušni izvor iz kojega ćemo se svi napajati. Njegove djelo – osmislice daju izniman prinos hrvatskoj literaturi te kratkoj, jasnoj, britkoj, humorističnoj i satiričnoj vrsti.
(o pjesmama)
U šezdeset šest Ivanovih pjesama, u ovoj jedanaestoj knjizi Ono nešto, čitatelj će upoznati pjesnika koji daje sve što zna, ima, razumije, shvaća, osjeća, želi, voli, spoznaje…, a toga ima puno pa će zadovoljstvo biti veliko i silno, kao i stihovi toga velikog pjesnika, koji je to već dokazao u svojih deset objavljenih knjiga.
Ponajprije, Ivan je izvoran (originalan) u svojemu izričaju i teško ga je usporediti s bilo kojim našim ili svjetskim pjesnikom. On pjeva o svemu oko sebe što drži važnim za sebe, a ponajprije za čitatelja i hrvatske mlađe naraštaje.
Did i unuk
Ponosni sam did
života me nije stid.
Vedrog unuka imam
izvor mojim radostima…
Stoga je u njega puno didaktike (poučavanja i podučavanja) pa bi njegove pjesme trebalo davati mlađim naraštajima da bolje shvate kako treba živjeti i kojim smjerom ići te koji ishod polučiti. I nakon svega Bradvica je spreman i na dijalog, kaže evo me u mojim pjesmama, ispravi ili odbaci što nije utemeljeno u čovjeku, vjeri, Bogu i hrvatskoj tradiciji ponajprije.
Rodni kraj
…
Krajolik gotovo isti
poklonili se njemu
Bogu koji nam ga dade
uz prolazne odrasle jade…
Autorovi su stihovi pretežito lirski, lirični i emocionalni, ali ne bježi ni od stvarnosti kad se želi s njome susresti ili obračunati. Kao i u većine pjesnika stihovi su pretežito subjektivne naravi, ali uvijek utemeljeni na objektivnim spoznajama. Nije čisti lirik: Činjenica o činjenici / ne ide bez činjenica. / Svaka činjenica je sačinjena od mnoštva činjenica (Činjenica).
Bradvica, kao i svi veliki umjetnici, neprestance pronalazi nove spoznaje i saznanja u svom svijetu i nimalo ga ne idealizira, želi dohvatiti stvarnost, bez obzira na to koliko bila teška i opaka. / Sobom si djecu hranila / slobodu im nisi branila / još uvijek ih hraniš… (Brižna majko! – domovini).
Pjesnici su čuđenje u svijetu, rekoše pređi, mnogi ih ne razumiju čitajući njihovu poeziju, iako je ona tako jasna, dorečena, bliska i razumljiva jer pjesnik traži njezino jasno značenje pa je takva i Bradvičina u čijim stihovima nailazi na rečeno i šire od toga, ima vremena i u traganju za ljepotom i istinom, bez obzira na njegove životne činjenice koje ga stalno pritišću kao iskusnu i svestranu osobu u lijepim i zrelim godinama.
Kome pjevati
Kome pjevati
anđelu da ostane anđeo
virtuozu koji talent ima
koji vraća nadu žalosnima
a ne silniku koji žrtve stvara
ne umišljenom bez dara
ovo pjesma je stara
koja trajno dobro stvara.
Tako i Ivan, oplemenjen unutarnjim prožimanjima, ulazi u svijet svoje i općenito poezije, pretvarajući stihove kojim kaziva duhovno stanje kao posljedicu doživljavanja čovjekova sudbinskog postojanja. Dakle, misli se pretvaraju u stvarnost – u stihove.
Glava
Glava diše
uočava, miriše
sluša, kuša
pa joj mozak
reakciju šalje
a vrijeme ide dalje.
Informacije se u trezor slažu
lažne u otpad odlažu.
Autor voli stvarne – realne pjesničke slike, ponajviše koje gleda oko sebe i u svojoj domovini.
Domovino moja
Domovino moja
baštino moja
ljubavi moja
Ti si
i did i baka
i otac i majka
i brat i sestra
i supruga
i sin i kći
i unuk i unučica
Bradvica je zamišljen nad svojom domovinom i brine se za nju, upozorava sve oko sebe i odašilje u svijet, poput velikih naših pjesnika A. G. Matoša ili S. S. Kranjčevića.
Hrvatska
Hrvatska izumire
mladi odlaze
Hrvati beznađe prolaze.
Hrvatska po mjeri radnoga Hrvata
još se s komunizmom bori
zrak slobode hvata
Hrvat Hrvata ne doživljava kao brata.
Nove pjesme satkane u ovoj knjizi, poredane abecednim redom svojih naslova, daju veliku širinu autorova pjevanja pa je teško prikazati u jednom kraćem prikazu, ali se može naglasiti da Ivan uvijek polazi od sebe, svojih spoznaju i shvaćanja svijeta oko sebe, svojih dragih ljudi koje voli i nikoga ne mrzi, želi svakomu dobro i to dobro širi u svojim stihovima bez obzira komu su upućeni ili na koga se odnose.
Pjesnik Bradvica u svojoj novoj knjizi slijedi neprijeporno nostalgična vremena svojega zavičaja i svojega naroda kojega najviše voli, ali baštini sve hrvatske vrijednosti koje nastale na smjeni dvaju stoljeća i dolaskom demokracije i državnosti.
On nije pjesnik trenutka, neko kontinuiteta i prije nego će ova knjiga ugledati danje svijetlo, u mnogomu će nova – sljedeća knjiga odmaći od svojih povoja i temelja jer će Ivan i dalje biti u pjesničkim izazovima, prelaziti nove okvire i granice tražeći novi pjesnički smisao i nadahnuće kojega očito ima u izobilju.
Na koncu istaknimo da Bradvičin pjesničkim izričaj i opjevani motivi nisu ovom knjigom ograničeni i okončani, dapače, on izražajnošću stalno napreduje i dozrijeva jačajući osebujnost pjesničkog identiteta i integriteta u poetskom smislu i postojanju. Tako oživljava sigurno kretanje kroz umjetnički i pjesnički iskaz pa je jamačno riječ o vrijednoj knjizi i pjesničkom ostvaraju.
U Splitu, uoči Uskrsa, 9. travnja 2020. Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac
- Recenzija:Jedanaesta Ivanova zapovijed
Nakon desetoknjižja kojim je izgradio svoj lirski hram u beskraju poetskog svemira, Ivan Bradvica načinje novu dekadu, još jedan kat svoje kuće od riječi, novi prag iskušaja umom i perom. U jedanaestoj zbirci „Ono nešto“ signira ciljeve svoje imaginacije, nastavlja tragati za onim tajnovitim a tako svakidašnjim, neizrecivim i neopjevljivim, a opet dohvatnim, bliskim, suosjetilnim, opipljivim iskazom zbilje koju iznova gonetamo, razobličujemo sve njezine maske, geste i grimase, nezadovoljni ponuđenim odgovorom spremni na nove kreativne zaveslaje, ma koliko bili predodređeni sizifovskim usudom kotrljanja kamena mudrosti na brdo spoznaje.
Poezija nije cilj nego sredstvo – zapisao je postkonceptualni umjetnik Vlado Martek, koju istinu na svoj način svjedoči autor kroz gotovo sedamdesetak pjesama, zureći kroz njih na široki krug tema, od osobnih samozapitaja, do aktualnih pogleda na nezadovoljavajuću nam stvarnost. Pjesma mu je vremenski trag / vremenu stvaranja drag. Svoje komentare o čovjeku, tajni, žurbi, jalu, muci, struci, umu i bezumu, do neizbježnih motiva teške nam totalitarne povijesti, domoljublja i vjere, Ivan ispsuje u formi slobodnog stiha, ali rado poseže za figurama anafore, igranja slovima (K ili S) i ritmom. Ne mogu ga mimoići ni ikavski mirisi ditinjstva rodnih Veljaka, u tradiciji i poniznosti pronalazi neprolazne vrijednosti ljudske borbe da bude dostojan raja pitajući se stalno: Kako nadrasti / životinju u sebi? Znatan dio pjesama ima kritički stav, kroz satiru se ubada u nezdrave natekline socijalne nepravde, lošeg rada nacionalnih ustanova ili pak političara (koji su narodni kočničar), svima nam poručujući: Valja biti sustvaratelj / dobrote i mira u okruženju sa svijetom / istine u strpljenju.
Drugi, veći, čini mi se kvalitetniji dio ove zbirke, svojevrsnog unuatrnjeg dvoknjižja su aforizmi, koje autor originalno i zanimljivo već od svoje šeste beletrističke knjige naziva osmislicama, odnosno okrjepljaonicama koje ispisuje smisličar ili bistričar. Tijekom zadnja dva stoljeća u hrvatskoj književnosti nazivani su u širem smislu i iskricama, izrekama, poukama, refleksijama, mudroslovicama, gnomama… Nije ih izrijekom pisao renesansni otac naše komediografije Marin Držić, ali dosta replika njegovih likova zapravo izgovaraju prave aforizme koje bismo mogli nazvati držićevski i nazbiljnice (ljudi nazbilj i nahvao). Nedavno je akademik Luko Paljetak iz dum Marinova djela izabrao blizu pet stotina takvih hrvatskih i latinskih mudroslovica (Sentence Marina Držića, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2017.). Takve najmanje čestice književnosti, cement između poetskih i proznih blokova, tragajući za vlastitom hrvatskom riječju umjesto grčkog aforizma, mogli bismo nazvati i prerijek, uozbiljenica, jednorednica, doskočica, kratkočin, ubodnica, lijekoriječ, mudrozbor, iskustvoslov, igroslovlje, misaokaplje… U svakom slučaju, riječ je o zapisanoj i potpisanoj (slavni Lec jednom reče kako je dobar aforizam teže potpisati nego napisati!) misli koja teži iskustvom, miriše ocvjetalom lirikom, svijetli nebeskom žeravom. Ivan Bradvica dopisuje više stotina novih osmišljaja o sebi, nama, životu i svijetu opet poredanih tematskim abecednim redom, koji je putokaz čitatelju na cestama svemoćne i snažne misli. Doduše, u tolikom broju domišljaja nužno je susretište s baštinjenim biblijskim i pučkim mudroslovljem, kada autor prepomiješta poznate riječi i poruke unutar iste rečenice, ne bi li otkrio neki novi, nepročitani mudrosni sklad, ali to je u dvije i pol tisuće svjetske književnosti gotovo nemoguće. Zato bi se bolji dojam izgradio, uz ono geslo manje je više, da se autor pouzdao u svoje izvornije i kraće aforističke ubode, a ima uh između ovih korica dovoljno i za pokoji antologijski izbor.
Kao i u krjeposnom životu, uvijek treba znati „ono nešto“, otajnu zlatnu sredinu između gladi i prežderavanja, pronalaska granice između neslanoga i preslanoga, uživanja u sitnim stvarima savršenstva, koje nije sitnica. Da nas slatkost ne bi zakusila, i naštetila, Bradvičine osmislice, kao i aforizme ostalih majstora tog pikantnog diskursa, valja čitati na dnevne obroke, poput prave likarije ucijepljene u tablete mudroslovlja. Tako će lakše zasvijetliti prave biserne misli, poput ovih: Kukolj: Kukolj u žitu kao otrov, ponos je sotone, zato njegovi mediji o njemu slavodobitno zvone.; Umjetnost: Umjetnost je zaokružen sklad osjećaja istine izražen na nov način.; Uzoriti: Danas su uzoriti u riti.; Umjetnik: Vječni umjetniče Stvoritelju Sunca kao svega što život ima obogatio si nas svim pojmovima.; Smiješno: Političari se smiju jer sve smiju…
Iako su i neki klasici hrvatske književnosti pisali pjesme i aforizme, poput Matoša ili A. B. Šimića (u ciklusu Papirići) rijetke su knjige u kojima se zajedno ukoričuju i pjesme i aforizmi, koji zapravo žive na granici stiha i proze. Proslavivši sedam deseteljeća života, Ivan Bradvica ustraje u tome, i baš time je izgradio svoju osobnost, prepoznatljivost, vlastiti autorski žig. I ovom jedanaestom Ivanovom zapovijedi, gađajući u ono nešto, dobro je gađao i osvojio puno punata!
Mladen Vuković, književnik
