Bio je kapetan Dinama, 11 sezona branio je plave boje kluba s kojim je osvojio prvenstvo i Kup Hrvatske. Odigrao je 527 utakmica i sedmi je igrač u povijesti kluba po broju nastupa. Tijekom karijere, kako je klub mijenjao ime, nastupao je kao igrač Dinama, zatim HAŠK Građanskog i Croatije. Slavko Ištvanić već tri desetljeća vodi svoju bitku tražeći od Dinama novac koji mu, kako stalno tvrdi, klub duguje. U razgovoru za Večernji list kaže da je izgubio strpljenje čekati okončanje svoje agonije. Spreman je, poručuje, na štrajk glađu pred klubom za koji kaže da mu je uvijek bio na prvom mjestu. Razgovor počinje prisjećanjem na prvu odigranu utakmicu u dresu Dinama. Tako mu je bilo lakše, prenosi Večernji.
Borba za bolesnog sina
– Počeo sam sa sedamnaest godina igrati u Dinamu. Prvu utakmicu odigrao sam u Beogradu na Marakani protiv Crvene zvezde. Kad sam postao punoljetan, potpisao sam ugovor s Dinamom i nakon toga još dva ugovora, a zadnji koji sam potpisao 1992. godine bio je na četiri godine, gdje su mi se aneksom ugovora regulirala moja prava koja ostvarujem dok igram u klubu koji je tada bio registriran kao udruga građana.
Kada ste potpisali taj zadnji četverogodišnji ugovor, klub se tada preimenovao u HAŠK Građanski?
– Te 1993. klub se briše iz registra udruge građana i postaje dioničko društvo. Krajem 1995. otišao sam iz Dinama. Tužio sam nogometni klub da mi isplati sredstva na koja sam imao pravo po aneksu i sporazumu ugovora. Ta je udruga brisana iz registra i nastalo je dioničko društvo u koje oni mene stavljaju. Ja nisam potpisao ugovor s dioničkim društvom nego s udrugom građana, koja se 1996. nanovo osniva kao pod imenom NK Croatia, pod kojim je brisana tri godine ranije, kao udruga građana koja djeluje i danas pod Dinamovim imenom. Paralelno s njom bilo je i dioničko društvo – započeo je Ištvanić, pa nastavio:
– Nakon 30 godina želim da se ispravi ta nepravda i sve što su mi napravili te da mi se isplati dug. Dao sam srce na terenu za Dinamo, život i mladost. Sve sam ostavio u Dinamu i samo želim da ova uprava koja je došla u Dinamo pod geslom “Dinamovo proljeće”, koju sam podržao da dođe na ovu poziciju, ispravi nepravdu. Želim da sjednemo, da s pravne strane sve dogovorimo, da se to riješi i da mi se isplati taj novac koji sam pošteno zaradio. Ovaj je Dinamo, naravno, pravni sljednik onoga. Naslijedio je sve trofeje, povijest, igrače, sve živo, pa tako vjerojatno i ovo što se meni dogodilo.
Ali rekli ste da vam svaka uprava govori da nije pravni sljednik one prethodne ?
– Prijašnja je to stalno govorila i tako su se ponašali. Ne znam iz kojeg razloga nisu imali volje ni želje išta napraviti. Ljudi koji su sada u klubu pokazali su u razgovorima volju i želju da se to napravi, pogotovo dopredsjednik Skender i predsjednik Zajec, i hvala im na svemu tome. Samo, ono što mene brine jest da to sve dugo traje. Zasad nije ništa konkretno, osim obećanja da će se naći način i model. Ja se nadam da će se to ostvariti. Velim, postojale su neke mogućnosti da se nešto napravi preko zaklade “Nema predaje – Dinamo”. Ali, ja ne želim ništa preko zaklade. Želim samo ono što meni pripada, što sam zaradio i odradio. I želim da ova uprava ima razumijevanja za ono što sam dao Dinamu. A dao sam jako puno i nisam dobio što je moje.
Vi ste ranije dobili pomoć od kluba preko zaklade?
– Ja sam već jednom to nevoljko primio. I ne bježim od toga. Primio sam pomoć dok je Krešimir Antolić bio u klubu. Bila je odigrana humanitarna utakmica za moga sina, u organizaciji Udruge navijača Dinama i zahvalan sam na svemu tome. Ako treba, ja ću to sve vratiti, ali želim svoj novac koji sam zaradio i koji mi je morao biti isplaćen. Pozajmice koje sam dobivao od Dinama bile su dok se moj problem ne riješi, a na kraju nije bilo ništa od toga. Novac sam vratio klubu i platio kamate na to. Nemam više razumijevanja za čekanje i jednostavno mi nije jasno da ne postoji pravno rješenje cijelog problema.
Što vam je rečeno, zašto se do sada nije mogla završiti ova priča?
– Pa uvijek se govori da ovaj Dinamo nikome ništa ne duguje i da to nije onaj Dinamo. Između redaka mogu pročitati da je stav da ovaj Dinamo nema načina ni legitimiteta to mi isplatiti.
A trofeji, ponavljam, i povijest na istom su mjestu?
– Sve.
Po toj logici onda sada razgovaramo o klubu koji još nema 30 godina?
– Po toj logici ispada tako.
Vratimo se još malo na prethodne uprave. I njima ste pisali?
– Pisao sam im puno dopisa i zahtijevao da me prime, ali nisu nikada. Pisao sam Vlatki Peras, tada je ona bila tajnica Zdravka Mamića, 2012. godine. Pisao sam i tražio da me prime na razgovor. Međutim, nikad nije došlo do toga.
Pisali ste i Zlatku Canjugi dok je bio u klubu?
– Svima.
Što ćete napraviti ako se ne riješi vaš problem?
– Spreman sam doći u klub i neću iz njega otići dok se ne riješi moj problem. To je moj novac i ja neću od njega odustati. Idem u štrajk glađu ako zatreba. Mojem je sinu 29 godina, ima cerebralnu paralizu i ovisan je 24 sata o tuđoj njezi, ovo radim radi njega. Ovo je moja borba s ciljem da se sutra njemu pomogne. Nadam se da neću morati ići u štrajk glađu i da ljudi u klubu imaju razumijevanja i srca. Vjerujem da će pomoći predsjednik Zajec i njegovi suradnici.
Riječ je o oko 75 tisuća eura?
– Da, 75 tisuća eura plus kamate po sudskoj presudi Općinskog suda u Zagrebu iz 1997. No dugo je trajalo to suđenje. U 90 posto slučajeva odvjetnici Dinama nisu se pojavljivali na ročištima i na kraju je to završilo tako da je sutkinja zatražila da se dostavi rješenje tko je pravni sljednik NK Dinama, HAŠK Građanskog i Croatije. Dostavljeno je rješenje da je Dinamo d.d. pravni sljednik otišao u stečaj te da je pokrenut stečaj nad Dinamom i da se ja jednostavno nemam odakle naplatiti. Sutkinja je prema tom rješenju iz 2008. donijela presudu da se obustavlja postupak jer je pravni subjekt prestao djelovati, no Dinamo je i dalje djelovao i izvršavao sve obveze preko udruge koja je tada bila i koja je i dan-danas na toj poziciji.
Presuda iz 2008 govori o postupku na Trgovačkom sudu u Zagrebu iz 2002., da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da je pravomoćno 2003. brisan iz sudskog registra. To znači da Dinamo za koji ste igrali…
– Više ne postoji, po meni, ne postoji ne samo za mene nego i za sve igrače koji su igrali.
Kako vi zapravo tumačite tu činjenicu da se sve dosadašnje uprave pozivaju na to da nisu pravni sljednici, a trofeji su tu, povijest kluba je i dalje tu? Za koga ste vi zapravo uopće igrali?
– I ja se to pitam… Ne znam za koga sam igrao, za koga sam dao svoju mladost, život i sve ono što sam napravio za taj klub. Igrao sam 1989. u Banjoj Luci utakmicu…
Dinamo i ispred obitelji
To je ona utakmica kada je Mateo Beusan ispraznio tribinu s navijačima Dinama?
– Tako je. Igrao sam tada, iako mi je moja curica, rođena pet dana ranije, u inkubatoru umrla, samo dan nakon toga. Igrao sam za Dinamo i 1993. kad mi je otac umro, u 16 sati sam ga pokopao, a u 20 sati igrao sam finale Kupa protiv Hajduka. A 1994. igrao sam finale Kupa protiv Rijeke s dva slomljena rebra, pao sam u tunelu u nesvijest. Živio sam za Dinamo.
Obitelj dvije godine nije s vama razgovarala?
– Da, pokojna baka i majka nisu dvije godine razgovarale sa mnom jer sam igrao utakmicu, a oca sam tek pokopao. Ja sam htio igrati, htio sam biti u momčadi. Bio sam kapetan i htio sam biti uz njih.
I za kraj, što ako iz kluba stignu odgovori suprotni vašim navodima?
– Imam dokumentaciju koju ću pokazati javnosti. Čekam poziv iz kluba do kraja ovog tjedna – zaključio je Ištvanić.
Moj slavko dobi ćeš odštetu kada dođe na vlast mirko tako da mogu ratovati mirko i slavko ma dobit ćeš kurčina od gudina dati bude sperma fina ma marš bre u pičku materinu pa je po daj sinu mrš