Još dok je bio u redovima Hajduka, Marija je ugledni britanski list ”The Guardian” proglasio jednim od 50 najvećih talenata svijeta u njegovoj generaciji
Splićanin Mario Vušković već više od 500 dana prolazi životnu kalvariju. Sam je rekao da ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da proživi ono što njegova obitelj i on prolaze u zadnjih godinu i pol dana.
Mladi hrvatski 22-godišnji nogometaš koji je član njemačkog drugoligaša HSV-a je na jesen 2022. godine saznao da mu je prilikom doping-kontrole utvrđena povišena količina eritropoetina (EPO), i otad mu se život promijenio.
Od tog trenutka nije odigrao nijednu utakmicu te vodi veliku pravnu bitku jer su ga Nacionalna antidopinška agencija Njemačke i Svjetska antidopinška agencija optužile za doping, a Mario želi dokazati nevinost. Riječ je o supstanci koja se uzima intravenozno, koja dokazano poboljšava izvedbu sportaša te se uzimanje EPO-a smatra jednim od najtežih prekršaja u sportu u kontekstu dopinga.
U ožujku 2023. godine Sportski sud Njemačkog nogometnog saveza u Frankfurtu je Vuškovića proglasio krivim te mu izrekao dvije godine suspenzije. Vuškovićevi odvjetnici tražili su oslobađajuću presudu, dok su Nacionalna antidopinška agencija Njemačke i Svjetska antidopinška agencija tražili povećanje suspenzije s dvije na četiri godine. Iskoristili su Vuškovićevi predstavnici pravni lijek, pa se tako suđenje preselilo na više instance, točnije na Sportski arbitražni sud u Švicarskoj Lausanni.
Dvodnevno suđenje u Švicarskoj završeno je ovog tjedna, a na završnu odluku ćemo ipak još morati čekati. Međutim, sad se već zna koja su dva moguća konačna ishoda odluke. Ili će sud osloboditi Vuškovića krivnje ili će ga osuditi na četiri godine suspenzije.
Kako bi se izbjegao još jedan mračan scenarij, Vušković i njegov tim su angažirali poznatog američkog odvjetnika Paula Greena koji je već pred CAS-om branio sportaše optužene za doping, ali i dvojicu znanstvenika koji su pokušali pobiti navode antidopinških agencija, upravo ovih koje su i optužile Vuškovića.
Tako su pred sudom u švicarskoj Lausannei ukazali na problem s mokraćom. Naime, nakon velikog fizičkog napora tijelo izlučuje mokraću u kojoj je gustoća proteina posebno velika, što bi moglo rezultirati nejasnim rezultatima analize Vuškovićeva EPO testa.
To su potkrijepili tvrdnjom da je Vušković prije testiranje odradio izuzetno fizički naporan trening, što je i sam spomenuo na suđenju pred Sportskim arbitražnim sudom.
- Bio je to normalan trening prije utakmice. Imali smo sastanak i sat vremena intenzivnog treninga. Trening pod vodstvom našeg trenera uvijek je bio intenzivan poput utakmice. Inače bih nakon toga otišao u teretanu, ali onda su doping-kontrolori došli po mene i suigrača i rekli da pođemo s njima u sobu za doping-kontrolu. Pet minuta nakon treninga dao sam polovicu uzorka urina. Potom smo čavrljali i pili vodu, a otprilike 15 minuta kasnije dao sam potrebnu količinu – rekao je Vušković, te objasnio što se potom dogodilo:
- Nakon toga sam trenirao i igrao utakmice, i to je to. U to sam vrijeme dvaput testiran i oba puta je bilo negativno. Nekoliko dana kasnije došao sam u zgradu HSV-a sa svojim savjetnicima, htjeli smo razgovarati sa sportskim direktorom o situaciji. Zapravo, to je bila dobra stvar. Mislim da sam dobro igrao i htjeli smo razgovarati o novom ugovoru. Kasnije sam se spremio za trening, a potom me za pet minuta nazvao sportski direktor Jonas Boldt i rekao mi da odmah dođem k njemu. Mislio sam da su dogovorili nešto dobro. Potom mi je moj savjetnik rekao da sam pozitivan. Šalio sam se, rekao sam kako se nadam da nije opet korona jer sam je već imao. No, rekao mi je: “Pozitivan si na doping.” Odgovorio sam: “To ne može biti točno. Nikada u životu ništa nisam uzeo ni ništa slično napravio.” Rekao je: “Pozitivan si na EPO.” Nisam znao ni što je EPO, tada sam to prvi put čuo – prepričao je Vušković stresnu situaciju, pa nastavio s još potresnijim detaljima:
- Sišao sam i odradio trening, ali u glavi sam bio negdje sasvim drugdje. Kada smo se vratili, u svlačionici me čekala policija. Rekli su: “Moraš doći sam, ostali neka čekaju vani.” Bilo je to nevjerojatno. Svi su me gledali kao da sam napravio nešto loše. Ali ništa nisam napravio i nisam znao što se događa. Uzeli su mi mobitel i ostale stvari iz svlačionice. Bili su i u mojoj kući, gdje je moja djevojka bila sama. Team manager mi je dao mobitel i rekao da me treba moja djevojka. U našem domu bila su tri stranca s nalogom za pretres. Ništa nisu našli, kao ni u klubu. Nisam znao što traže. Fotografirali su sve sobe i moju djevojku. Uzeli su mi iPad i drugi mobitel te osobne stvari poput paste za zube i krema. Kada smo završili u klubu, htio sam kući kako bih razgovarao s obitelji. Tada su dva policajca čekala ispred ureda i rekla: “Ništa ne dirajte, moramo pregledati auto.” Rekli su i: “Moraš sa mnom u policijsku postaju.” Čekao sam nekoliko sati dok liječnik nije došao uzeti uzorak krvi i urina, koji su također bili negativni. Tada sam otišao kući, htio sam razgovarati s obitelji. Još uvijek nisam znao što se zapravo dogodilo – istaknuo je hrvatski nogometaš.
Na Vuškovićevu stranu su stali svi u Hrvatskoj, od njegovog Hajduka pa sve do Hrvatskog nogometnog saveza, ali i sportskog direktora HSV-a Jonasa Boldta, koji tvrdi da očekuje kako će pismena odluka suda u Švicarskoj stići do kolovoza, odnosno do početka nove sezone njemačke 2. Bundeslige, kako bi Mario u slučaju oslobađajuće presude mogao krenuti s novom sezonom.
Prije cijele ove životne drame, život Marija Vuškovića izgledao je potpuno sportski i nogometno. Odrastao je u obitelji koja je nekoliko naraštaja živjela nogomet. Pradjed Marko Vušković upisao je tri nastupa u ratnom Hajduku koji je nastupao na oslobođenom teritoriju Visa tijekom Drugog svjetskog rata, no hajdučkoj je obitelji puno poznatiji kao dugogodišnji klupski tajnik, i to u vrijeme ‘zlatne generacije’ sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Dinastiju Vuškovića u dresu Hajduka nastavio je i Marijev djed, po kojem je glavni akter ove priče i dobio ime. On je pak bio jedan od najdarovitijih izdanaka Hajdukove škole nogometa u generaciji Ivice Šurjaka, Jurice Jerkovića, Dražena Mužinića…, no nikad nije upisao prvoligaški nastup za Hajduk, nakon juniorskog staža otisnuo u Nizozemsku, gdje je uspješno nastupao za Go Ahead Eaglese i Heerenveen. Poginuo je 1985. u prometnoj nesreći na putu prema Omišu, za koji je tada igrao.
Jednako darovit bio je i Mariov otac Daniel Vušković, a malo je poznato da je propustio priliku debitirati za Hajduk zbog Mariovog rođenja. Trener Nenad Gračan ga je uvrstio u momčad za Koprivnicu, no Daniel je zamolio trenera da ga oslobodi putovanja kako bi dočekao rođenje prvoga sina. Kasnije je debitirao kod Slavena Bilića, kao jedan od najtalentiranijih u generaciji Marija Carevića i Darija Srne, s kojima je i danas nerazdvojan prijatelj. Upisao je 18 nastupa i zabio šest golova, no zbog brojnih ozljeda i turbulencija u Hajduku nije uspio odigrati više.
Potom je došao red na četvrtu generaciju, na Marija koji je s nogometom počeo u RNK Splitu, a u Hajduk je stigao kao kapetan crvenih početkom 2016., godine. Redovito je nastupao za sve mlađe uzrasne selekcije reprezentacije Hrvatske do U-21 ranga, a u Hajduku se prilično dokazao, što i govori njegov transfer u HSV od 4,2 milijuna eura. U Njemačku je otišao 2021. godine, nešto više od godinu dana prije potresnih vijesti o dopingu.
Zanimljivo, još dok je bio u redovima Hajduka, Marija je ugledni britanski list ”The Guardian” proglasio jednim od 50 najvećih talenata svijeta u njegovoj generaciji.
Od stranih klubova navija za Arsenal, ali voli talijanski nogomet i broj 4, ali kako nije bio slobodan kad je ulazio u prvu momčad uzeo je broj 44 kad je nastupao za Hajduk. Ako su na stolu meso i riba, bira ribu, a za piće vodu.
Svi koji ga poznaju tvrde kako su prevare i bilo kakav oblik ponašanja sličan tome daleko od onog što Mario predstavlja kao sportaš i osoba, pa se nadamo da će i odluka ići u tom smjeru te da će uspjeti dokazati nevinost.
