Može li se vjernik zaraziti koronavirusom preko blagoslovljene vode ili svete pričesti? Zašto je Crkva na nekim mjestima suspendirala javno slavljenje svetih misa? Treba li ići na svetu misu i protiv razbora? Što s teorijama zavjera? Potaknuti komentarima i upitima brojnih vjernika o smjernicama koje je Crkva u Hrvatskoj i svijetu donijela povodom pojave koronavirusa, evo nekih pojašnjenja o uzornom ponašanju katoličkih vjernika u vremenima pandemij ei krize.
Da bi uopće mogli promišljati o ovoj temi važno je posvijestiti si na kojim principima počiva naše razmišljanje i na kojim bi principima trebalo počivati. Drugim riječima, koje katoličke dogme nam mogu pomoći u razmišljanju nad navedenim problemima i provjeriti da se možda pod nekim, naoko pravovjernim i radikalnim pozivima na vjeru, ne kriju načela suprotna katoličkoj duhovnosti i tradiciji.
Prva izrazito katolička stvar koja nam može pomoći oko situacije s virusom je iznimna važnost odnosa vjere i razuma u Katoličkoj Crkvi. Iz njegovanja važnosti tog odnosa Katolička Crkva je proglasila i dogmu da je Boga moguće spoznati i razumom. Tu dogmu protestanti redom ne priznaju i tvrde „samo vjera“. Papa Ratzinger jako dobro tumači odnos vjere i razuma u svojim brojnim djelima, a imamo to objašnjeno i u važnoj enciklici Vjera i razum Ivana Pavla II.. Tako Crkva uči da se zdravo funkcioniranje pojedinca i društva može ostvariti jedino uzajamnim djelovanjem vjere i razuma, u suprotnom, ako se prenaglasi samo jedno od toga dvoga, a drugo zanemari, osoba ili zajednica može upasti u neki od dva ekstrema: prenaglašenost vjere fideizam; (npr. kod nekih protestantskih zajednica koje pokušavaju znanstvene principe izvući iz Svetog pisma) i svojevrsni racionalizam (razne liberalne teologije, često opet protestantske, a i sekularni ateisti, koje niječu mogućnost bilo kakvog nadnaravnog reda i mogućnosti čuda).
Zato Katolička Crkva oduvijek priznaje istinite znanstvene postavke i uči da znanost koju otkriva razum ne može biti protivna Bogu jer je Bog stvorio i razum i naravni red; u kojem razum otkriva znanstvene istine. U ovom našem kontekstu problema s virusom, kao primjer gornjeg načela, možemo uzeti Konstitucije isusovačkog reda, koje je napisao sv. Ignacije Loyolski još u 16. stoljeću, a koje zahtijevaju da se priznaje autoritet liječnika nad autoritetom poglavara ako se radi o bolesti nekog redovnika. Dakle, bolesni redovnik i njegov poglavar moraju slušati liječnika. Tu izravno vidimo katoličko načelo koje prepoznaje autoritet razuma u stvarima koje spadaju na razumsko/znanstveno područje. Takvi su primjeri redoviti i brojni u katoličkoj tradiciji. Stoga, svećenici i vjernici koji tvrdoglavo, nasuprot odredbama liječnika i stručnjaka, inzistiraju na nekim svojim idejama, pozivajući se na vjeru, a protiv razbora, čine krivo.
Druga dogma s kojom u ovom slučaju trebamo uskladiti svoje principe je nauk o transsupstancijaciji; pretvorbi kruha i vina u pravu krv i tijelo Isusa Krista. Tako, prema katoličkom nauku, hostija koja, jednom posvećena, postane Tijelo Kristovo, i dalje, istovremeno zadržava prilike kruha. Također, uči nas Crkva, Tijelo Kristovo i njegova živa prisutnost traju u hostiji cijelo vrijeme dok ona zadržava prilike kruha, a u trenutku kad kruh prestane biti kruh, (u našem tijelu npr., nakon pričesti), nestaje i Kristove prisutnosti u hostiji. Jednako tako, u slučaju kad se posvećena hostija uprlja ili iz nekog drugog razloga ne može biti više korištena za konzumaciju kao pričest, odlaže se u posebnu posudu s vodom u kojoj se onda kruh razgradi i prestane biti Tijelo Kristovo. Isto tako vino prestaje biti Krv Kristova nakon što nestane svojstava vina (npr. kad se vino ukiseli ili se ulije puno vode u njega, ili kad se popije i pomiješa s tjelesnim tekućinama i sl.).
Što to govori o našoj temi virusa? Ukratko, naravna struktura kruha i vina ostaje prisutna i nakon čina pretvorbe te se na posvećenu hostiju, kao i na običan kruh, mogu „zakačiti“ bacili, virusi i sl. Slično vrijedi i za ostale blagoslovljene predmete i za blagoslovljenu vodu: premda u sebi nosi blagoslov i Božju moć, ona ujedno zadržava svoja naravna svojstva vode te zato, kao i obična voda, može postati prijenosnik uzročnika bolesti.
Zašto se onda u Srednjem vijeku nisu toga bojali, zatvarali crkve itd., pitat će netko? Pa zato što tada nisu znali za viruse i bakterije i cijeli mikrosvijet, a danas smo to uz pomoć bogomdanog razuma spoznali pa, kad nam je već Bog dao razum i nadahnuće da to proniknemo, onda taj razum Božji moramo poštivati i biti razboriti. I ondašnji su ljudi za vrijeme kuge nastojali biti razboriti sukladno tadašnjim razumskim/znanstvenim spoznajama.
A što onda s pozivom na radikalnu vjeru? Kako to da Bog nekad učini da oni koji njeguju zaražene, poradi svoje velike vjere, ne budu zaraženi? Što, dakle, s čudima?
Čudo možemo definirati kao privremeno zaustavljanje naravnih Božjih zakona. Dakle, Bog koji je stvorio zakone, može, iz raznih razloga, te zakone zaustaviti ili promijeniti. Poznajemo brojna čuda još od vremena Starog zavjeta. Mnoga čuda koja su se dogodila u novije vrijeme su priznata kao čuda i od znanstvenih autoriteta. Euharistijskim čudima se događa promjena ili zaustavljanje naravnih zakona. Kada, na primjer, kruh, od kojeg je napravljena hostija, suprotno svim znanstvenim objašnjenjima, zadrži svoja svojstva nekoliko stoljeća i tako zadrži u sebi i Kristovu prisutnost i njegovo pravo Tijelo, ili kad kruh ili vino nakon transsupstancijacije dožive još i promjenu u pravu naravnu krv i komad tijela koje onda znanstvenici ispituju u laboratorijima; No, čuda se zovu čuda upravo zato što su rijetka. Bog čuda čini iznimno. Kada bi takva čuda postala redovitost, više ne bismo mogli razlikovati čudesno Božje djelovanje od prirodnih zakona. Doista je moguće; i brojni su slučajevi zabilježeni u Bibliji i povijesti; da se kod nekih ljudi snagom njihove vjere trenutno zaustavljaju neki naravni zakoni te im neće nauditi i ako „popiju što smrtonosno“ kako kaže Isus. Dakle, mogli bismo zaključiti da, kad bismo dovoljno vjerovali, ne bi trebalo isušivati posude s blagoslovljenom vodom i određivati pričest na ruku jer bi Bog učinio čudo? No, koliko ljudi uopće ima takvu jaku vjeru? Vrlo malo. Nerazborito je, nerazumno misliti da će svi ljudi prisutni na misi imati takvu razinu vjere koja tvori čuda. Kad bismo imali takvu vjeru, već davno bi na zemlju došlo kraljevstvo Božje i pomicali bismo brda, kako kaže Isus. No to nije stvarnost, može biti pobožna želja, ali bogomdani razum nalaže da poštujemo njegova načela koja je Bog uspostavio, ujedno pazeći da ne izgubimo vjeru.
Za one koji žele imati herojsku vjeru, biti će uvijek prilike u nekom dvorenju bolesnika ili vršenju odgovornih i rizičnih službi. No, važno je znati da herojska vjera bližnje ne ugrožava već im uvijek pomaže, u ovom slučaju da se izliječe, stoga herojska vjera uključuje u sebi razbor.
Nekoliko primjera koji mogu bolje ilustrirati gore rečeno. Koliko god netko sebe smatrao velikim i radikalnim vjernikom ipak i takav nikad ne kaže da ne treba zvati inženjere pri gradnji mostova i da se stupovi mosta mogu napraviti bez preciznih izračuna jer da treba imati vjere pa se most neće srušiti. Iako postoje sveci i svetice koje su se kroz desetke godina hranili samo svetom pričešću, nitko, koliku god vjeru imao, ne kaže da bi to trebali i drugi pokušavati, a ako ne pokušavaju da nemaju vjere. Jednako tako nema vjernika koji bi se molio nad pokvarenim autom da ga Bog popravi nego ga svatko vozi majstoru. Pa ipak, nitko takvu osobu ne prekorava i ne govori mu: Nemaš vjere, da imaš, ne bi ti trebao majstor! Također, nisam još vidio vjernike koji uz pomoć vjere voze aute bez benzina i lete po zraku bez aviona. Sveti Josip je letio, istina, ali nitko, koliki god vjernik bio, ne skače sa zgrade misleći da će Bog poradi njega zaustaviti prirodne zakone. Dakle, redovito smo svjesni i poštujemo prirodne zakone, jedino, kad se radi o svetim stvarima, mislimo da tamo ne pripadaju prirodni/naravni zakoni nego da je dovoljna samo vjera. Ali i svete stvari su podložne istim naravnim zakonima koje je Bog stvorio. Svete stvari, istina, nose u sebi nadnarav, ali nadnarav ne isključuje narav već je podrazumijeva.
Dakako, moguće je dovesti u pitanje potrebitost ovih i drugih mjera, proglašenih od strane stručnjaka ili crkvenih autoriteta. No, oni koji su postavljeni na odgovorne dužnosti; medicinski znanstvenici i Crkveni poglavari; nastojali su odredbe propisati u skladu s razboritošću te se upravo iz poštovanja prema autoritetu donosioca i razboru odluke trebaju slijediti. Također, dobro se podsjetiti, u katoličkoj duhovnoj tradiciji, (za razliku od na primjer protestantske u kojoj svatko sam sebi tumači Sveto pismo i čak može osnovati svoju crkvu), uvijek je bilo važno poštivanje (tj. poslušnost) autoritetu koji je odgovoran u određenoj situaciji. Mislim da bi u tom svijetlu trebali gledati i na pitanje primanja pričesti na jezik koje je za veliki broj vjernika vrlo osjetljivo i stvara im konflikt u savjesti. U čemu je izvor zabrinutosti prilikom primanja pričesti na jezik zna svatko tko ima iskustvo pričešćivanja: koliko god pričestitelj pazio, nemoguće je izbjeći da više ljudi jezikom i slinom ne dotakne njegovu ruku i tako onda on izravno prenosi klice s jedne osobe na drugu. Moguće da izostavljanje pričesti na jezik neće spriječiti prenošenje zaraze, ali se odgovornima ta odluka čini razboritom.
Također treba reći da postoje i svećenici koji zbog nekih vlastitih uvjerenja; bila ona modernistička ili „higijenska“; koriste ovu situaciju za promicanje pričesti na ruku kao nečeg boljeg i praktičnijeg od pričesti na jezik. No to nije crkveni nauk niti su ti svećenici u pravu. Trenutna preporuka je privremena dok traju izvanredne prilike koje su je uzrokovale. Važno je istaknuti da vjernici mogu po savjesti odbiti pričest na ruku, ali isto tako svećenik, prema odluci poglavara ili biskupa, i da bi spriječio ugrožavanje drugih ljudi, može po savjesti odbiti pružiti pričest na jezik. Takvim vjernicima uvijek ostaje mogućnost „duhovne pričesti“ dok se privremene mjere ne obustave. Takvi konflikti savjesti mogu biti prilika za rast u poniznosti i vjeri u Gospodina koji je ključeve Crkve ostavio Petru i rekao: „Tko vas sluša, mene sluša!“. Treba reći i to da se zbog „prevelike“ razboritosti može ugroziti i vjera. Zatvoriti ili otvoriti crkve? Ostati doma ako smo stari i već bolesni i ne izlagati se možebitnoj zarazi ili biti hrabri i ići u crkvu pa što Bog da? Nije lako donijeti te odluke: ni poglavarima koji nastoje istovremeno poštivati razbor i sačuvati vjeru i nama vjernicima koji moramo vidjeti gdje prestaje razbor, a počinje lijenost ili kukavičluk. Onaj tko posluša upute biskupa i ne dođe na nedjeljnu misu jer je star i slaba zdravlja, ne griješi. Ne griješi ni onaj tko dođe. Različiti su darovi i talenti. Svatko pred Bogom treba nastojati napraviti najbolje uzimajući uvijek u obzir i dobro svojih bližnjih. Ipak, oni koji su zaraženi virusom moraju poštivati izolaciju da ne bi ugrozili druge, osobito starije i nemoćne. Utoliko i država propisuje i kazne od tri do deset godina zatvora za one koji bi namjerno išli zaraziti druge ljude.
Dotaknimo se, na kraju, i teorija zavjere koje tvrde kako je koronavirus zapravo planski napad na svetu misnu žrtvu. Takve teorije zanemaruju jednu osnovnu stvar, iako mise mogu biti javno zabranjene to ne znači da se ne održavaju. Svećenici redovito slave misu i bez prisustva drugih vjernika. Samostani imaju vlastite kapele u kojima se na privatna euharistijska slavlja okupljaju svećenici, redovnici i redovnice. Stoga je netočno reći da će ovom zarazom te suspenzijom javnih misnih slavlja u nekim zemljama prestati misna žrtva. Euharistijska žrtva događa se i onda kada većina vjernika ne vidi da se ona odvija. Naravno da će mnogima nemogućnost prisustvovanja svetoj misi biti duhovni teret, no to ne niječe Kristovu žrtvu. Nadamo se da smo vam ovim tekstom uspjeli djelomično približiti stav Crkve o određenim pitanjima povezanima s izvanrednim situacijama kao što je trenutna pandemija koronavirusa. Ovakve teške situacije kao zaraze, ratovi i druge pošasti su uvijek i prilika za rast u vjeri i razboritosti. Znamo da je i Isus u Nazaretu, kako kaže Sveto pismo, rastao u vjeri i mudrosti. Nije lako ostvariti taj rast i pronaći pravi odnos između razuma i vjere. Čovjek je u svojoj grešnosti uvijek sklon prenaglasiti jedan ili drugi dio, pa je pomalo ili racionalist ili fideist. Zato se molimo i preporučujmo se u Božje ruke i ujedno ostanimo razboriti, pazimo da ne izgubimo ni vjeru ni razum.
