‘Moram završiti pacijente, a onda imam nešto dogovoreno vezano uz Hajduk. Krenite svim silama’, kaže Josip Paladino, smijući se, prije početka intervjua za Tportal.hr.
U nešto manje od sat vremena razgovora s hodajućom legendom domaće neurokirurgije i medicine dotakli su se raznih tema. Zdravstva, religije, politike, obitelji…
Iako su mu 73 godine, Paladino još nije skinuo nogu s gasa. Nakon što je 2018., ne svojom voljom, napustio zagrebačko Rebro, kliniku u kojoj je proveo punih četrdeset godina, vrlo brzo našao je ne jedan, već dva posla.
Prvo se zaposlio u privatnoj bolnici za liječenje tumora, Radiochirurgiji u Svetoj Nedelji. Vrbovao ga je čelni čovjek bolnice Dragan Schwarz, ujedno prvi laureat tportalove nagrade Vizionar godine.
Zatim je prihvatio angažman i u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru.
Otad Paladino vozi paralelku između dva grada i dvije države. Dva tjedna odradi u Svetoj Nedelji, a tjedan dana je u hercegovačkoj metropoli, piše Tportal.hr.
Doktore, moram vam priznati, osjećam strahopoštovanje prema vama. Još kao dijete slušao sam od starijih kad bi pričali o velikom stručnjaku Paladinu iz Zagreba.
Što sam vam toliko star pa me se plašite (smijeh). Nisam krupan kao moj kolega i prijatelj, doktor Schwarz. Nemate se čega bojati. Volim ljude. Volim se družiti s njima. Uvijek ih probam razumjeti. Iz srca činim najbolje što mogu da im pomognem. Vaše strahopoštovanje objasnit ću time što me ne poznajete.
A vaši pacijenti? Osjećate li kod njih da vam prilaze sa strahom?
Ne. Osnovna stvar je da se čovjek u komunikaciji mora osjećati ugodno. Ako se netko drži namršteno i preozbiljno, onda to nije dobro. Stvara se distanca, a iz toga se stvara nepovjerenje. A u našem poslu povjerenje je ključ priče. U crkvu, banku i bolnicu idete s povjerenjem. U crkvu da komunicirate s nekim tko je iznad svega, u banku jer nemate novca, a u bolnicu jer ste bolesni i tražite pomoć za ozdravljenje.
Jednom ste izjavili da uvijek nakon operacije zahvalite pacijentu. Zar ne bi trebalo biti obrnuto?
Iskreno sam to rekao. To nije neka anegdota. U svakom trenutku sam svjestan da mi ljudi daju veliko povjerenje. Daju mi svoj život u ruke. To je ogroman poklon. Nema puno stvari u životu koje mogu više poštivati i cijeniti. Zato sam ja iznimno zahvalan svojim pacijentima. Kad oni meni kažu ‘hvala, doktore’, ja im iskreno uzvratim ‘hvala vama’.
Što točno radite u Radiochirurgiji, a što u Mostaru?
U Mostaru vodim Kliniku za neurokirurgiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Imam tim od pet neuroanesteziologa i sedam neurokirurga. Ukupno je u kolektivu oko 70 ljudi koji godišnje servisiraju 700 operacijskih zahvata. Sve ono što se radi u europskoj neurokirurškoj praksi radimo i u Mostaru. Izuzev nekoliko superekskluzivnih procedura. U Radiohirurgiji se bavim planiranjem i primjenom radiokirurške tehnologije u liječenju tumora. Imamo najmodernije strojeve kojima se možemo mjeriti s najboljim klinikama u svijetu.
Još samostalno operirate?
U tjednu kad sam u Mostaru dnevno imam barem dvije operacije.
Oči i ruke vas još uvijek dobro služe?
Hvala Bogu, ne osjećam nikakve smetnje koje bi se mogle povezati s mojom životnom dobi. Onog trenutka u kojem osjetim da moja izvedba nije na razini koja bi trebala biti sam ću se povući iz operative u pedagogiju. Još uvijek se osjećam najbolje i najugodnije kad sam obučen, opran i u operacijskom postupku. Puno bolje nego sad, kad razgovaram s vama ili dok sam u ambulanti s pacijentima i u nekakvoj dijagnostici.
Radite u privatnoj bolnici. Kod nas se podozrivo gleda na privatnike.
Radio sam u državnom sektoru 45 godina i za to vrijeme niti jedne sekunde nisam odradio izvan svoje bolnice u kojoj sam bio zaposlen. Ali i tad sam u javnim raspravama zastupao stav da u Hrvatskoj moramo imati primjerenu, adekvatnu zastupljenost privatnog i javnog sektora. Privatnike ne treba anatemizirati ni promatrati iole drugačije od javnih zdravstvenih ustanova ako rade dobro, transparentno, pošteno i na visokom nivou. Svaki euro koji ode u privatne klinike gleda se pod povećalom, a s druge strane nam je normalno da se troše ogromne sume novca na tablete i lijekove. Koliko je meni poznato, niti jedna farmaceutska tvrtka nije državna, već su sve privatne. Ne određuje vlasnička struktura bolnice ili firme kvalitetu i u konačnici rezultat liječenja. Određuju ga tim ljudi koji u njima rade i organizacijski model.
Zašto smo toliko sumnjičavi prema privatnim inicijativama?
Mislim da su to društveni atavizmi. Oni ne predstavljaju pravi problem. Pravi problem je koliko smo mi u stanju pratiti kvalitetu i efikasnost rada u zdravstvu, kako pojedinaca, tako i velikih institucija. To nitko ne radi. Imamo ogromne zgrade, velika imena i institucije za koje nitko nikad nije napravio analizu kvalitete i rezultata. U kirurškoj djelatnosti to je vrlo lako napraviti. U nekima drugima – malo teže. Ali u svima je to moguće.
Tko vas je u mladosti usmjerio u medicinu?
Mater i otac su studirali medicinu. Rodio sam se na prvoj godini njihovog studija. Vjenčali su se kad je moja mater bila u devetom mjesecu trudnoće, a položila je sve ispite prve godine – osim biologije. Tako da sam, kada sam studirao, u biti ponavljao cijelu prvu godinu – osim biologije. Moj otac, nažalost, nije uspio diplomirati. Pred sam kraj studija umro je od kronične bolesti bubrega. Inače, u obitelji sam imao pet, šest medicinara. Oba moja očuha bila su liječnici. Moj stric bio je liječnik.
Jeste li imali još neku želju? Možda biti pilot ili policajac?
Ne. Kao klinac u prvom razredu osnovne škole sudjelovao sam u predstavi i glumio doktora. Već tad sam znao što želim raditi u životu. Kad sam išao na studij, prijavio sam se samo na prijemni ispit na Medicinskom fakultetu. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Uspio sam i ostao u tome. Nije mi to odredilo život, već je to moj život. Definicija mog života je medicina.
Zašto neurokirurgija? Mozak je najsloženiji organ, a time i najteži za operiranje.
Zbog znatiželje. Cijeli naš neuroprogram, koji obuhvaća središnji živčani sustav i mozak, tad je bio kao Afrika u vrijeme Davida Livingstona – potpuno bijel i nepoznat. Bez signatura na karti, bez poznavanja činjenica. Vodila me znatiželja da probam zaviriti u to nepoznato. Dandanas doživljavam to na isti način. Što više radim, vidim sve više novih i nepoznatih stvari. Otvaraju se nova pitanja. To vam je kao pasijans koji nikad ne možete složiti do kraja.
Koliko znam, vjernik ste. Smatrate li da je čovjekova bit, duša u mozgu?
Ne. Mislim da ona nigdje nije lokalizirana. U svjetlu onoga što se definira kao duša u religijskom smislu, iznad je onoga što bismo nosili u bilo kojem dijelu tijela. Ali to su licence poetike koje svatko doživljava na svoj način. To je moja interpretacija.
Jeste li praktični vjernik? Idete li redovito na misu?
Imam svog župnika, fra Iku, s kojim sam, usudim bih se reći, prijatelj. Diskutiramo o koječemu drugome, uz to što se vidimo na misi.
Kako komentirate klečanje po trgovima?
Pretjerivanje ni u čemu nije dobro. Osobno ne mogu podržati takav način. Religiju nosimo u svom srcu, u svojoj duši. Religijski stav nije nešto što se oktroira ljudima oko nas. Morate biti tolerantni. Netko je vjernik, netko je ateist, netko je vjernik druge vjere. Sve treba poštivati.
Sjećate li se svoje prve operacije?
Kako da ne? Čim sam došao na specijalizaciju neurokirurgije, dočekali su me kolege. Voditelj tima bio je pokojni profesor Velebit Iveković, a uz njega je bio također sad pokojni profesor Miljenko Brnobić. Poveli su me na operaciju kao drugog asistenta. Ali prije toga su me upozorili da pojedem sendvič jer će zahvat dugo trajati. I stvarno je trajao pet, šest sati. Stajao sam sa strane. Tu i tamo bi me pozvali da priđem i dotaknem operacijsko polje. I već onda sam počeo u sebi postavljati pitanje zar se to ne može napraviti bolje i brže. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg i dalje volim raditi ovaj posao. Vjerujem da mogu i danas obaviti bolju operaciju nego jučer ili prekjučer.
Znate li koliko ste do sada izveli operacija?
Iskreno, nemam pojma. Računali su mi negdje oko 15, 16 tisuća pacijenata. Nisam nikad to zapisivao. Nije mi ni važno. Ne radim to radi statistike, već radi onih kojima treba.
Ulazite li u operacijsku salu i dalje s istom energijom kao nekad?
Ja vam uđem u salu da se spasim.
Od koga?
Na hodniku od pacijenata, rodbine bolesnika, drugih kolega. Ti razgovori, ta gužva, žurba… Traženje mjesta u bolnici, dijagnostičkih procedura koje treba organizirati. Traže se odgovori na niz ozbiljnih pitanja. Spasim se kad uđem u operacijski blok. Tamo je mir Božji. U tih pet-šest minuta, dok perem ruke, uđem u film operacije. A ne smijem ući na način da se izoliram. Jer sam debelo svjestan da imam cijeli tim ljudi koji rade oko mene da bih mogao operirati. Moram biti lider tima. Moram ih koji put zabavljati, ispričati viceve. Kad je najteže, moram izgovoriti najbolju šalu da ih opustim, nasmijem. Da se ne nalaze u grču. Jer kada su opušteni, brže reagiraju.
Čovjek kada radi i griješi. Kako se nosite s pogreškama?
Ne spavam. Kad je sve dobro, tad je krasno. Ali ako si svjestan da nešto nije napravljeno onako kako si zamislio, onda nastupa nesanica. Vrtiš film u glavi i gledaš. Ne pamtim imena. Ne pamtim brojeve. Pamtim slike, lica. Pamtim magnetske i CT snimke. Pamtim što sam gledao za vrijeme operacije kroz mikroskop. Vrtim to satima noću u glavi i ne spavam.
Kako se nosite sa smrću pacijenta?
U medicini ne postoji bliskiji odnos pacijenta i liječnika nego što je to u kirurgiji. Spavate dok vam ja kopam po mozgu. Po središtu svega. Misli, osjeta, emocija, uspomena… Morate strahovito puno vjerovati onome tko vam to radi. I kad se vidite za nekoliko tjedana ili mjeseci na ulici, a on vam mahne… to je najveća sreća. A kad ih izgubite, to je strašno.
Imate li pacijenata svih dobi?
Da. Najgore je kad izgubite dijete. Stvarno znao u sebi reći, prije nego što su se moji sinovi rodili – Bože, pusti to dijete, uzmi mene. Tad nisam imao što izgubiti, bio sam sȃm. Kad znaš da ćeš neko malo dijete od tri godine izgubiti, ne na stolu, nego da neće poživjeti više od godinu, dvije, onda se nađeš u situaciji da se kreneš pogađati s Bogom.
Kako sebi kao vjerniku objasnite kad Bog ipak uzme to dijete?
Njegov naum je teško interpretirati. Činjenica je da sve ipak ima neki kontekst. Sve ima neku poruku i svrhu.
Teško je objasniti roditelju da to ima neku svrhu…
Da… Postoje ti trenuci u kojima čovjek treba stati i zašutjeti.
Vjerujem da ste ih puno više spasili.
Operirao sam dječaka od osam godina koji je imao divovsku vensku aneurizmu u središnjem dijelu mozga. Izvukli smo svu krv iz njega i stavili ga u stanje potpunog aresta na 46 minuta. Krv je otišla u mašinu, u ekstrakorporalnu cirkulaciju, a dijete smo rashladili na 26-27 stupnjeva. Anesteziju je vodio moj dragi prijatelj, primarijus Miroslav Ščap, vrhunski i vrlo hrabar anesteziolog. Nakon završetka operacije, dečka smo ponovo punili krvlju i oživljavali. Skoro 48 sati na EEG-u nismo mogli dobiti nikakvu krivulju. Prije šest, sedam godina u kancelariju mi ulazi visok mladi muškarac. Traži da ga pregledam jer mu treba potvrda za vojsku. Bio je to taj dječak kojeg sam operirao prije 20 godina. To vam je sreća. To je smisao mog posla.
Jeste li ikad poželjeli odustati od kirurgije? Sigurno se teško nositi sa svim tim stresom, strahom i odgovornošću.
Najgore je što se ja nemam kome požaliti. Nasloniti nekome glavu na rame i reći da mi je teško. Mater time ne mogu opteretiti, a ni suprugu ni djecu. Ni kolegama se ne mogu požaliti jer sam obično ja to rame za utjehu. Sve to ja nosim u sebi…
Spomenuli ste sinove. Čime se oni bave?
Josip i Juraj studiraju medicinske, a Luka pravne znanosti. Najstariji Josip ima 24 godine, Luka 22, a Juraj je ušao u 20. godinu.
Je li netko od njih pred ženidbu?
Djevojke imaju, ali ja još nisam upoznao nijednu. Supruzi ih pokazuju, meni ne. I mogu vam reći da mi to smeta (smijeh). Zašto je to tako, ne znam. A nije da sam im neki bauk ili autoritet po tom pitanju.
Još su mladi, vi ste tek s 49 godina ušli u brak.
Istina. Jedino što sebi mogu ozbiljno prigovoriti u životu je što sam se kasno oženio. Dok su drugi ljudi stvarali obitelj, ja sam čučao negdje sam. Obično u operacijskoj sali ili bolnici.
Je li to bio splet okolnosti ili ste ganjali karijeru?
Nisam. Tako vam padne grah. Jednostavno nisam imao sreće naletjeti na pravu osobu sve dok nisam upoznao suprugu Zrinku. Uđete u takav stil života. Dođe petak, subota, Badnjak, Nova godina… Tko će dežurati? I svi se okrenu meni (smijeh). Ti si taj, nemaš nikoga i nemaš kamo ići. I tako su prošle godine.
Kako ste zadovoljni mladim kolegama? Slušaju li?
Isti su kao i mi, samo su im inputi drugačiji nego što su bili naši. Medicina je predivan posao. Ali morate je živjeti ili se ne baviti njome. Znam strašno puno mladih ljudi koji su nesretni jer su se zbog očekivanja svojih obitelji ili svoje krivo usmjerene ambicije našli u poslu koji nije za njih.
Ima li netko tko će naslijediti doktora Paladina?
Na Rebru je profesor Goran Mrak i on vodi tim koji sam ja vodio prije odlaska s Rebra. Iza njega će opet doći netko drugi. Svi smo vam mi trkači u jednoj štafeti. Netko svoju dionicu istrči brže, netko sporije. Ovisi to o puno faktora. Zadovoljan sam jer sam uveo velik broj mladih ljudi u svijet neurokirurgije. Većina domaćih neurokirurga prošla je kroz pogon Klinike za neurokirurgiju na Rebru, na čijem sam čelu bio više od 20 godina.
Gdje je naša neurokirurgija na svjetskoj ljestvici?
Usudio bih se reći, u samom svjetskom vrhu. Danas ne postoji nešto što u Hrvatskoj ne možete dobiti iz domene neurokirurgije.
Nalazimo se u privatnoj klinici koja se diči vrhunskom tehnologijom.
Tehnologija bez čovjeka ne znači ništa. Drug Lenjin je davno rekao: ‘Najvažnija politika je kadrovska politika.’ Kad imaš ljude, onda možeš sve. U Radiochirurgiji se skupila ekipa prvenstveno kvalitetnih ljudi, a onda i vrhunskih stručnjaka. To je najveća vrijednost ove privatne klinike.
Kad smo već kod druga Lenjina, naša politika puna je liječnika. Jesu li vas pokušali vrbovati?
Ne. Nikad me to nije zanimalo.
Stvarno vam nitko nije pristupio i predložio da vas stavi na listu?
Ne, jer znaju da ja nisam voljan biti u štapskom, generalskom društvu. Ja sam frontovski vojnik i od početka karijere moj svijet su operacijska sala i bolnica. Ako to želite raditi pošteno, onda ne možete paralelno raditi ništa drugo. Jer osim što operirate, morate se stalno obrazovati i informirati.
Znači, vi i dalje učite?
U medicini, kao i svakom drugom ozbiljnom poslu, vrijedi zakon biciklista. Ako ne vrtiš pedale, padaš. Svaki dan prije spavanja uzmem iPad i pročitam neki znanstveni rad. Imam 73 godine, ali ja i dalje učim medicinu. Nije da vam sad prodajem neke šlagvorte ili maglu. Volim učiti i vidjeti nove stvari. Ako nemaš znatiželje, život ti postaje svakodnevna dosada. Kao da si se predao.
A gdje biste se smjestili na političkom spektru? Naginjete li više ljevici ili desnici?
Ako ste katolik, ne možete ne zastupati one koji su potrebiti, siromašni i one koji su obespravljeni. Ako to tako gledate, onda bih rekao i da je Isus u svojem vremenu bilo lijevo orijentiran. I ja sebe vidim na toj strani.
Što je tajna vaše vitalnosti?
Stvarno ne znam.
Pušite?
Pušim pet cigareta dnevno. Proći će sad skoro 25 godina, a da nikad nisam zapalio šestu cigaretu. Držim ih u tabakeri. Svako jutro stavim pet komada i navečer je vratim praznu doma. Sve to popušim ujutro, prije početka ozbiljnog posla. Ili u dvije ture. Prije i nakon liječničkog konzilija.
Pijete li alkohol?
Ne pijem. Na drugoj godini specijalizacije završio sam u Zaraznoj zbog hepatitisa B. Zarazio sam se na jednoj operaciji. U to vrijeme nismo se cijepili. Ležeći u bolnici, napisao sam doktorat. Kako sam bio samotnjak, živio sam po restoranima. Kad sam izišao iz bolnice, upao sam u prvi restoran na ručak. Htio sam popiti čašu bevande. I kad sam primio čašu, osjetio sam odvratan miris. Sutra se ponovilo isto. Otad, a prošlo je gotovo 50 godina, ne pijem alkohol. Zato sam se navukao na gazirano i na bezalkoholno pivo (smijeh).
Je li vas strah svijeta u kojem živimo? Ratu u Ukrajini ne vidi se kraja. Čak smo bliži eskalaciji nego smirivanju.
Kad bi sad izbio rat, ja bih otišao prije nego moji sinovi. Dao bih radije sebe nego njih. Imam iskustva. Prošao sam obuku u JNA. Bio sam u školi rezervnih oficira kao liječnik, a poslije sam dobio prekomandu na Manjaču. Tamo sam naučio neke stvari koje su mi dobro došle u Domovinskom ratu. Ako bi do tog došlo, stvarno mislim da bih bio korisniji nego puno mlađi od mene. Nikad nisam bio korisniji kao kirurg kao u tom razdoblju Domovinskog rata. Pomagao sam općim kirurzima i, naravno, obavljao operacije iz svoje specijalnosti.
Kad usporedite to vrijeme sa sadašnjim, jesmo li kao društvo postali bolji?
Sjećam se da je u vrijeme rata moja plaća bila oko 120 njemačkih maraka. Nikad nitko nije bio gladan. Nije nedostajalo hrane u dućanima. Benzina je bilo i svi su se vozili. Birtije su radile. Vratio bih se s fronta i otišao u neki noćni klub. Interesantno je zapravo koliko je emocije, želje i volonterstva bilo u tim trenucima. Nikome nije bilo ništa teško. Prvi put sam krenuo u rat s dvije kutije cigareta u džepu. Rekao sam materi da ne brine, da me neće biti tri tjedna jer idem u München i neću se moći javiti.
Hoćete reći da se danas svi žale bez razloga?
Imam staru Volkswagenovu Bubu 1300 iz 1970. godine. Originalna njemačka, bijela. Nema klime, nema grijanja i ima samo 32 konjske snage. U to vrijeme to je bio auto za obitelj. Putovalo se na more i svima je bilo dobro. Danas, ako nemaš automobil s milijun funkcija, nezadovoljan si. Odnosno želim reći da nije pametno ni mudro uspoređivati ono što je bilo nekad i danas. Ne možete izvući stvari iz konteksta. Vremena su bila drugačija. Kad sam došao na specijalizaciju na Rebro, iduće dvije godine nisam nijedan dan otišao na godišnji. Nisam bio lud, nego su svi moji kolege tako postupali i to je bilo normalno. Jednostavno smo u inputima bili drugačiji.
Što bi danas rekli specijalizanti da im kažete da dvije godine neće ići na godišnji?
Danas bi to jako teško prošlo. Ljudi ne bi shvatili. Zato sam vam ispričao priču o svojoj Bubi. Kad god mogu, sjednem u nju i provozam se po gradu. Svi me gledaju kao luđaka (smijeh).
A kako putujete između Zagreba i Mostara?
Imam vozača koji me vozi. Ipak poštuju moje godine.
Je li vam naporno putovati?
To radim već šest godina, gotovo svaki vikend. Ali kao što sam vam ispričao za cigarete i da pušim samo pet komada već 25 godina – ja sam užasno tvrdoglavo dalmatinsko magare. Kad kažem da ću nešto napraviti, tako će i biti. Obvezao sam se svojim Mostarcima. Ljudi se vežu za riječi, a volovi za rogove.
Vidim da pogledavate na sat. Evo, samo još jedno pitanje. Za što mislite da je stvarno bitno u životu? Što biste poručili mladima?
Da budu dobri i pošteni ljudi. Ništa drugo. Što će biti s profesijama, hoće li živjeti u stanovima, kućama ili vilama. Sve je to manje bitno. Samo su važni dobrota i poštenje.
