“Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje je nefunkcionalna zemlja, nepravedno uređena, a onda samim time i nedovoljno socijalno osjetljiva. Bogata svakim Božjim blagom u izobilju ostaje bez svoga najvećega bogatstva, a to je čovjek, to su ljudi koji jednako, radilo se o Hrvatima – katolicima, Srbima – pravoslavcima ili Bošnjacima – muslimanima, nevoljko, ali u nemalom broju svagdanje napuštaju ovu zemlju”, rekao je mons. Željko Majić u razgovoru za Katolički tjednik kojeg prenosimo u cijelosti.
Na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca prošle godine, Apostolska nuncijatura u BiH priopćila je kako je papa Franjo prihvatio odreknuće od pastoralnog vodstva Banjolučke biskupije mons. Franje Komarice te imenovao Vas novim biskupom. Od toga je nadnevka proteklo već stanovito vrijeme. Ne mnogo, ali ipak dovoljno da promislite o novom pozivu koji primate od Crkve. Da, kako ste jedanput kazali, ta vijest u Vama odzvoni…
Vjerujem da bi svaki svećenik, svjestan vlastite nedostatnosti, slabosti i nesavršenosti, ili kako to kaže Sv. Pavao u Poslanici Korinćanima, „trna u tijelu“, proživljavao osjećaje slične onima koji su i mene obuzeli kada mi je priopćeno da me je Sveti Otac imenovao banjolučkim biskupom. Tada sam i ja poput Isusa u Getsemaniju molio Oca nebeskoga da, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. No, dok sam tako molio, u meni je sve jače odzvanjao Glas: „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.“ S pouzdanjem u Božju milost, s vremenom sam mogao više stavljati naglasak na drugi dio Isusove getsemanske molitve predanja u Božju volju: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ I evo došao u Banju Luku, Gospodine, da vršim volju Tvoju.
Vas se, Oče biskupe, doživljava kao čovjeka koji okuplja i zna slušati. Zna čuti. Uz to, i kao čovjeka kreativnosti, a ne destrukcije. Može li se kazati kako je i o tomu vodila računa Sveta Stolica prigodom imenovanja?
Na što je sve Sveti Otac sa Svetom Stolicom mislio kada je odlučio mene imenovati banjolučkim biskupom, na to bi najbolje odgovorio sam Sveti Otac. Volio bih da su ova svojstva o kojima govorite u meni još prisutnija i vidljivija. S milošću Božjom, radom na sebi i molitvama vjernika, nadam se da će se to sve više umnažati i vidljivijim postati na slavu Bogu i na duhovnu korist vjernom puku Božjemu. Biskup ne može biti ništa drugo nego osoba koja okuplja; sa zborom svećenika koga sam predvodi, vidljivo označuje Isusa Krista kao jedinoga Predvodnika i Glavu Crkve. Stoga je biskup i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Duh koji izlazi od Oca i Sina.
Za svoje ste biskupsko geslo izabrali In nomine Domini – u ime Gospodnje. Zašto ste se odlučili baš za ovo geslo?
Započinjati svaki rad i dan u Ime Isusovo naučio sam već u ranom djetinjstvu u obitelji. Ni jedan posao nije se počinjao, a da se prije toga nije zazvalo Ime Isusovo, odnosno kako se to u nas u Hercegovini kraćeno govorilo: „M’Isusovo!“ To je svakako jedan od razloga zašto mi se na prvu učinilo zgodnim da za biskupsko geslo uzmem upravo ovaj citat iz Svetoga pisma. Naime, Djela nam apostolska kazuju kako je Sv. Pavao, obraćenik, nakon što ga je Barnaba predstavio apostolima, smjelo propovijedao u Ime Gospodnje u Jeruzalemu (Dj 9,28-29). I od apostola do današnjih dana, kao i uvijek, od biskupâ se traži da smjelo, sa svom upornošću, bilo to zgodno ili nezgodno, propovijedaju Riječ, kako upućuje i „zaklinje“ Sv. Pavao svoga ljubljenoga sina u vjeri, Sv. Timoteja, biskupa u Efezu. Zašto? Jer uvijek je bilo ljudi koji žele podnositi zdrava nauka, nego sebi po vlastitim požudama nagomilavaju učitelje kako im godi ušima te od istine uho odvraćaju, a bajkama se priklanjaju (2 Tim 4,2-5).
Dakle, i ovo geslo kao i svako drugo upućuje na dvije stvari: prvo, predstavlja nositelja gesla, njegovo temeljno opredjeljenje i, drugo, to je poziv onomu koji je izabran da ono po čemu želi da ga se prepoznaje, da to i čini.
I baš kao što je biskupu Komarici providnost namijenila tešku zadaću – voditi svoje stado u dramatičnom ratnom razdoblju, tako i Vas čeka težak posao: voditi Banjolučku biskupiju u također izazovnom vremenu kada Crkva, poglavito u mučeničkoj biskupiji koja Vam je povjerena, može, zapravo mora, utvrđivati, osnaživati i probuđivati nadu i vjeru…
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“, (Mt 16,24), riječi su to samoga Isusa njegovim apostolima, a po apostolima i svima koji na njihovu riječ povjeruju. Koliko će u darovanom vremenu i prostoru kome biti dano, odnosno od njega traženo odricanja, to nitko ne zna. Vjerujem da ni biskup Komarica, kada je prije skoro 40 godina prihvatio najprije biti banjolučki pomoćni biskup, a nakon nekoliko godina i biskup ordinarij, nije mogao pretpostaviti što će se sve to od njega tražiti. Bogu smo zahvalni za njegovu ustrajnost u ljubavi za Crkvu Božju i za svakoga čovjeka, za ustrajan i predan rad na uspostavi pravedna i trajna mira, za neumornost u promicanju ljudskoga dostojanstva. Neka mu dobri Bog za sve dobro što je činio bude nagrada i plaća.
Prihvaćajući poziv Crkve da budem banjolučki biskup, nisam osjetio strah pred izazovima uzdajući se u Boga. Jedina moja bojazan dolazi iz osjećaja nedostojnosti biti pastirom ove mučeničke Crkve. Kada je Sv. Pavao trebao poći u Jeruzalem, mnogi njegovi prijatelji znajući da klima u koju ide nije pogodna i da bi ga mogla pogoditi i velika nesreća pa i smrt, počeli su ga od toga puta odvraćati. No, on je na to sve odgovarao: „Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa“, (Dj 21,13).
U Banjolučkoj biskupiji, iako je ne samo statistički, nego i stvarno najviše stradala mjesna Crkva u Hrvata, ali i od svih crkvenih i vjerskih zajednica u BiH, žive dobri vjernici koji imaju pravo na duhovnu skrb i sakramentalnu okrjepu. Ono što je vjerničko pravo, obveza je biskupa i svećenika. Ne volim kada se o vjernicima Biskupije govori kao o ostatku ostataka ili građanima drugoga reda. Oni nisu nikakav ostatak, ni drugi red, nego vjernici Kristovi, Bogu hvala, građani prvoga reda za koje ću, zajedno s drugima, uložiti sve napore da budu i građani svoji na svome.
U aktualnim društvenim okolnostima, kad se nerijetko čak i „zvecka oružjem“, mir nam je svima osobito važan. Mir u srcu, mir u društvu i mir među narodima. I tu je uloga Crkve dragocjena. Može li joj odgovoriti na pravi način?
„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27) riječi su Isusove koje svaki put u svetoj misi iznova u obredu sv. pričesti izgovaramo. Koliko je ta ponuda Kristova mira značila ondašnjem čovjeku, najbolje kazuje činjenica da je nedugo nakon toga Isus visio na križu. Ponudu Kristova mira prima i živi onaj koji vjeruje. A vjera je ta koja rađa i daje da raste mir u srcu, mir u društvu i mir među narodima. Stoga i kršćanski govor o miru pretpostavlja dar vjere i temelji se na istini i gradi na pravdi. Nažalost, knezovi ovoga svijeta nerijetko gaze po istini te interesnim pravom ubijaju svaki vid pravde.
U ovom trenutku na pamet mi dolaze riječi Izaije proroka koji opominje i poziva da se ostavimo bezbožnoga puta i zlikovačkih nauma, vratimo se Gospodinu koji je milosrdan i koji je velikodušan u praštanju. I ako me pitate može li Crkva odgovoriti na potrebu mira, evo i odgovora. Može prema vani: u mjeri kojoj društvo sluša glas Crkve, a prema unutra: u mjeri u kojoj svaki vjernik živi s Kristom koji je Mir naš (usp. Ef 2,14).
Možda je danas više negoli ikad važno da se Crkva svojim glasom uključuje i u društvene i političke procese. Vi ste prije otprilike dvije godine, još kao ravnatelj Caritasa, kritizirali državu Bosnu i Hercegovinu kao socijalno neosjetljivu. Je li se tu išta promijenilo od toga Vašega upozorenja? Ljudi, naime, i dalje napuštaju ognjišta…
Crkva svojim glasom nikada se ne bi smjela uključiti u aktivne političke procese. To bi bila degradacija Crkve. Naime, kada iziđeš na tribinu ili uđeš u arenu, onda se nadmećeš i boriš prema pravilima i propisima koja uglavnom ne pretendiraju biti usklađena s Božjim zakonom i crkvenim propisima. No, da Crkva treba pratiti društvena gibanja i imati jasan glas i stav, posebno kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima, o pitanju života, o dostojanstvu i pravu osoba i naroda da budu svoji na svome, da se slobodno izražavaju u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, to je dužnost koja proizlazi, ne iz neke ovozemaljske organizacijske opredijeljenosti, nego iz samoga božanskoga zadatka. Sâm sam kroz godine pratio društvenu zbilju te redovito u kolumni u mjesečniku hercegovačkih biskupija Crkva na kamenu objavljivao članke u rubrici Crkva i društvo, što je 2018. i otisnuto u knjizi: Mir na istini i pravdi.
Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje je nefunkcionalna zemlja, nepravedno uređena, a onda samim time i nedovoljno socijalno osjetljiva. Bogata svakim Božjim blagom u izobilju ostaje bez svoga najvećega bogatstva, a to je čovjek, to su ljudi koji jednako, radilo se o Hrvatima – katolicima, Srbima – pravoslavcima ili Bošnjacima – muslimanima, nevoljko, ali u nemalom broju svagdanje napuštaju ovu zemlju. I sve dok u ovoj zemlji ne zavlada pravda, a ne zakon jačega, dok istinu zaglušuju razne klevete, neistine i manipulacije, dok se „mir“ bude osiguravao oružjem, ljudi i narodi ovu će zemlju napuštati. A što ostaje Crkvi? Netko će reći da pokopava ostatke ostataka. A ja ću reći da se uvijek bori za istinu i pravdu, za mir i dostojanstvo koje nam Bog daje, i da dvori svoje vjernike kruhom anđeoskim i utjehom nebeskom.
Za BiH se kaže kako je – nedovršena. Stoga uloga tzv. međunarodne zajednice i brojnih njezinih poklisara što su prodefilirali njome od Daytona do danas i jest tolika. Ili je – možda – obratno. Zbog njihova „petljanja“ i jesmo – nedovršeni…
Da je Daytonski sporazum nedovršen, a još manje „Biblija“ kako su ga nesuvislo nazivali njegovi tvorci, pokazuje i činjenica da je u ovih skoro 30 godina od njegova izdanja doneseno na stotine amandmana u nastojanju da se popravi nepopravljivo. A nepopravljivo je iz razloga što je, unatoč i od njih samih priznatoj činjenici da je Bosna i Hercegovina država triju konstitutivnih naroda i ostalih naroda koji u njoj žive, podijeljena na dva politička entiteta, na osnovi trenutačnih vojnih rasporeda i političkih trgovanja, ne uvažavajući stanje prije rata, kako po broju i rasporedu stanovništva, tako i po onomu što je u gruntovnim i katastarskim knjigama bilo vrlo lako utvrditi.
S druge strane međunarodna zajednica, koliko god proklamirala opredijeljenost za mirnu i prosperitetnu BiH, nema jedinstvenu politiku. Koliko članica za BiH zainteresiranih, toliko politika. I dok je tomu tako, i dok ova prekrasna zemlja bude poligon za razne politike i polemike, imat ćemo ovo što imamo, nesigurnost, neperspektivnost, i onda kao logičan slijed iseljavanje. Komu to odgovara? Zasigurno ne odgovara ni jednom narodu. Jesmo li žrtva globalne politike u kojoj dostojanstvo i pravo „maloga“ pred interesom „moćnoga“ nema nikakvu vrijednost? Bojim se da u ovomu ima puno istine.
Vi ste, Oče biskupe, već deseti živući biskup iz Hercegovine. Je li to – bez obzira što je biskupstvo po svojoj naravi služenje, a ne nagrada – u stanovitoj mjeri, ipak, priznanje/nagrada mjesnoj Crkvi?
Već sam u jednom intervjuu kada mi je postavljeno ovo pitanje, rekao da biskupstvo nikako ne mogu gledati kao na nagradu, nego na služenje. Stoga bih to i ovdje ponovio. No, s druge strane, ako govorimo da su duhovna zvanja plod vjere, kako osobe, tako obitelji, a onda i župne i biskupijske zajednice, onda trebamo u poniznosti Bogu zahvaliti na daru življene vjere, ne samo hercegovačkoga puka, nego i Crkve u Hrvata, kako u BiH, tako i u RH, ali i još šire. Naime, kada već govorimo ne o 10 nego 11 živućih biskupa iz Hercegovine, onda moramo u ovaj govor uključiti da je kardinal Vinko Puljić rođen i odrastao u Banjoj Luci, mons. Petar Raič u Torontu – Kanada, mons. Zdenko Križić u Bosni, mons. Želimir Puljić (koji je mostarski sjemeništarac od prvoga razreda gimnazije), mons. Bože Radoš i mons. Ivan Ćurić u Slavoniji. No, smatram da je puno bolje, kako za Crkvu, tako i za same biskupe moliti Boga da budu dobri biskupi, pravi pastiri povjerena im stada, a ne gledati odakle su podrijetlom.
U Banjoj Luci čeka Vas biskup Franjo, bivši Vaš profesor iz sarajevskih studentskih dana. Providnost je htjela da on Vama pomogne pri preseljenju, baš kao što ste Vi njemu kada je 1985. imenovan za pomoćnog banjolučkog biskupa te se selio iz Sarajeva u Banju Luku. Već ste kazali kako računate i na savjete svoga bivšega profesora.
Svi mi koji smo 1980-ih godina studirali u Sarajevu, bili bogoslovi na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, s velikim simpatijama se sjećamo svoga profesora Franje Komarice. Nerijetko i s njim prepričavamo zgode s proba pjevanja i nastupa, ali i s ispita, posebno iz predmeta liturgijskog pjevanja. Božja je providnost htjela da nakon što smo nekoliko godina živjeli pod istim krovom Stadlerove kuće u Sarajevu, ponovno se nađemo pod istim krovom u Banjoj Luci. Uvijek sam osjećao veliko poštovanje prema biskupu Komarici i pokušavao razumjeti njegov govor, nastupe i borbe promatrajući to sve iz njegove perspektive, iz Banje Luke, a ne iz svoga kuta, iz Mostara i Hercegovine.
I smatrao sam to darom od Boga. Vjerujem da će mi taj dar i danas, kada sam se preselio u Banju Luku, uvelike pomoći i da će mi govor i savjet biskupa Komarice biti od nemale koristi. Molim Boga da ga uzdrži u dobru zdravlju kako bi sada na poseban način služio ovoj Crkvi u provom redu molitvom, a onda, svakako, i biskupskim iskustvom i savjetom.
