Psovke izgovorene u javnosti najčešće su predmetom naših rasprava, propovijedi, kateheza, napisa i sl. Razlog tome jest njihova razornost odnosa s Bogom i bližnjima, zatim sablaznost i sablasnost. Ovdje se prisjetimo onoga evanđelja u kojem Isus govori o sablazni. “Onome, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.“ (Mt 18,6). Dalje, Isus kaže da je teško onome po kome dolaze sablazni. Bolje je čovjeku biti bez ruku, nogu, očiju jer će ući u svijet radosti, svetosti, dobrote, sjedinjenja s Bogom, ljepote, ljubavi. Onaj tko sablažnjava, sam je sebi svojim činom predvidio “pakao ognjeni“, tj. tamu, zasljepljenje, izgubljenost, zatupljenost, apsolutnu smrt (usp. Mt 18,7-9). Sablazni dolaze i po svim ostalim grijesima, a ne samo po izgovorenim psovkama.
Vanjske psovke, dakle, one koje teku iz srca i uma, preko jezika i usana u javnost, mogu biti raznovrsne. Najprije to su psovke protiv Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga, svih svetinja nebeskih: anđela, arkanđela, svetaca i svetica, Gospe, neba, raja; svih svetih činjenica: otkupljenje, posinjenje, slavljenje, moljenje, vjerovanje, duhovnost, molitva, meditacija…; zatim protiv svih svetih stvari, protiv svih posvećenih stvari i predmeta (križ, raspelo, crkva, Biblija, krunica, molitvenik, kalež…). Tu su psovke protiv neba i zemlje, protiv svih stvorenih bića: sunce, mjesec, zvijezde, zrak, voda, vatra… i svih bića što ih ljudi proizvode i posvećuju za svakidašnju uporabu u životnoj liturgiji i svetoj liturgiji.
Umjesto pjevanja i moljenja onih psalama koji veličaju Boga i čovjeka, stvoreni svijet i djelo Božjih i ljudskih ruku, čovjek se spusti na najnižu intelektualnu razinu, na razinu bića bez razuma, tj. životinje, i onda riga, bljuje, odašilje munje i strijele protiv svega svetoga. Sjetimo se ovih Božjih riječi: “Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. Takav je put onih koji se ludo uzdaju, to je konac onih koji uživaju u sreći: Poput stada redaju se u Podzemlju, smrt im je pastir, a dobri njima vladaju. Njihova će lika brzo nestati, Podzemlje će im biti postojbina.“ (Ps 49,13-15). Posvema se izgubi psovač u svemiru, zaboravi svoju uzvišenost i svoje dostojanstvo: Pa što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? (usp. Ps 8). Najmanji je čovjek kada psuje i kada griješi. On potire svoju moć, navlači na sebe grudine kamenja ispod čega se teško može izvući, pogotovo zaziva kuću zla i mržnje u kojoj su sabrane sve ljudske psovke i gadosti. Takva psovka djeluje razorno i na onoga psovača kao i na onoga tko to sluša ako se ne usprotivi svojim stavom i molitvom Duhu Svetome da psovača i sebe kao molitelja samoga Bog takne u srce i obrati, te da više ne psuje svetinje niti išta drugo.
Napisane psovke jesu one u tisku, na radiju i televiziji, na internetu, u beletristici… Kao što je svako pisanje, slikanje, prenošenje glasa i govora vezano za život, ono je oponašanje (imitiranje, mimezis) života, tako u taj svijet umjetnosti ulazi i psovka što je dokument da ona postoji kao što postoji svako drugo zlo. U medijima pisanim i elektroničkim mi vidimo, primjerice, zlo ubijanja čovjeka na ratištu i drugdje u životnim i vražjim zavrzlamama, a tako vidimo i čujemo čovjeka koji psuje. Trebamo kritizirati osobu psovača, i to javno u ljudskoj zajednici, zatim na televiziji, na radiju ili sve to piše u medijima, što je dvostruko veći grijeh jer mediji to brzo prenose, šire i čuvaju, pa kad god se ponavlja snimljeno ili se to zapisano čita, onda se pošast psovke obnavlja i širi. Treba se protiv svega boriti odlučnim sredstvima, a najbolja je istinska molitva i meditacija, razmatranje svetopisamskih tekstova o svemu tome.
Valja nešto reći i o prepričavanju psovki. To je slično ovome maloprijašnjem govorenju o fenomenu zapisanih ili snimljenih psovki. Naime, svakim novim iskazom, a poglavito pred djecom i nevinim osobama, strahobnost psovke, tj. rike pakla, grmljavine iz pećine zla, širi se i negativno djeluje na okružje, na ekologiju duha kako kaže papa Benedikt XVI. Kao što naše smeće i otpad djeluju na zagađenje okoliša u kojemu živimo, tako i psovka utječe na ekologiju naše duše.
Mi smo u opasnosti prepričavanja psovki u svakidašnjem govoru. Neke psovke ne izreknemo do kraja, ali dademo naslutiti o čemu se radi ili ih zamijenimo rimarijskim stilom s nekom drugom riječju tipa Bog – rog, fratar – vratar, bob – pop, vrag – trag… Ili izgovorimo samo dio riječi, i to završni, sufiksalni dio ili gramatikalni nastavak. U novije vrijeme dolaze i kratice na red kao svojevrsne aluzije na neke forme psovki. Sve ovo pokatkad može proizvesti među ljudima vražji smijeh, kao i ružni vicevi.
U književnosti se proučavaju psovke, zakletve i kletve kao svojevrsne sitne literarne stilske forme, jer u njima funkcionira jezik sa svim svojim ustrojem. Ništa to ne smeta nama, jer mi kršćani imamo izoštren stav prema psovci. Mi ćemo je nijekati, boriti se protiv nje kao i protiv svakoga drugoga zla.
Ovdje valja dodati koju riječ o psovkama koje izgovaramo u blagoj formi i tepajući. Njihov učinak je također velik jer širi prostore psovanja i daje mogućnosti oblikovanja psovki. Pogotovo roditelji ovako psujuckaju svojoj djeci, misleći da to nije grijeh.
Srdžba kao izvor psovanja. Srdžba je temeljni pokretač na psovanje. Poslušajmo što kaže Isus o srdžbi, a s tim u svezi i o psovci: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.“ (Mt 5,21-25).
Ne samo da je srdžba izvorom psovanja, nego je ona izvorom i mnogih drugih zala. Ovdje u ovome evanđeoskom odlomku Isus donosi neke riječi, kao što su glupan i luđak, što su ih ljudi njegova vremena govorili u trenucima bijesa, srdžbe, mržnje. Naravno, da osoba kojoj se govori nije glupa, niti je luda, ali mi joj pripisujemo ta svojstva da bismo joj se osvetili, da bismo je ponizili u njoj samoj, pred sobom i pred drugima, pogotovo pred drugima.
Pučke izreke o psovci: 1. Tko na nebo pljuje, na obraz mu pada; 2. Tko na Boga psuje, na obraz si pljuje; 3. Mahnit pas i na zvijezde laje; 4. Psovački jezik u paklu je iskovan; 5. Psovačko grlo đavao podmaziva; 6. Psovač – vragu brat, a bratu vrag; 7. Tko mazne po psovačkim ustima, ruka mu se posvetila; 8. Psovačka usta – vražja trublja; 9. Psovač je izučio pasju školu pa na sve laje; 10. Pseto će i na cara zalajati; 11. Svaka zmija ima svoj ujed, a čovjekov je najljući; 12. Bogopsovač nije nikad dobro završio; 13. Čovjek prost prosipa psost. Ilija Drmić
