Skroman broj turističkih noćenja u Hercegovini osnovni je pokazatelj da je u toj oblasti veliki raskorak između stvarnog i mogućeg.
Ilustrira to činjenica da, primjerice, sama općina Ilidža ima više noćenja (605.544) nego Hercegovačko-neretvanska i Županija Zapadnohercegovačka zajedno.
S druge strane, o turizmu se stalno govori kao o potencijalu i velikoj razvojnoj prilici. Gdje zapinje, pitamo Stjepana Primorca, predsjednika Udruge za turizam pri Gospodarskoj komori FBiH, inače direktora hotela Bigeste u Ljubuškom:
Turizam je obuhvaćen u svim planovima razvitka, u dugoročnim planovima razvitka od Grada do Federacije, ali, nažalost, često se u prošlosti znalo dogoditi da je to samo deklarativno, dok u stvarnosti nije bilo tako. Činjenica je da je Ljubuški uistinu napravio iskorak posljednjih godina kad pogledamo i broj noćenja koji je dominantan u okruženju, odnosno Županiji Zapadnohercegovačkoj. Boljke s kojima se i dalje susrećemo su stalne, one se ne odnose samo na ŽZH, one su nešto o čemu govorimo godinama, a sve više dolaze do izražaja. To je, prije svega, nedostatak educirane radne snage. Svake smo godine u sve većim problemima kako zadržati masovni egzodus kretanja prema moru, u razdoblju odmah nakon uskrsnih blagdana.
Stara je boljka i naš obrazovni sustav, koji nije prilagođen potrebama tržišta rada. Koliko god se mi trudili i upozoravali da se pokuša s viših razina vlasti, jer lokalne zajednice ne mogu utjecati na odabir zanimanja u obrazovanju s obzirom na to da je to u nadležnosti ministarstava, nema učinka. Došli smo u prilike koje nismo predviđali, u Ljubuškom još uvijek ne, ali okolo imamo situaciju da se već uvozi radna snaga. Spomenut ću Nepalce koji već pomalo dolaze na područje Hercegovine, a u Hrvatskoj su jako zastupljeni u raznim zanimanjima, i to ne samo u ugostiteljstvu i turizmu. Ta pojava događa se i kod nas jer je to način da se amortizira kronični nedostatak radne snage, pogotovo educirane radne snage na prostoru ne samo Ljubuškog i Županije Zapadnohercegovačke nego i šire.
Bilježimo neke stvari koje ja osobno, kao čovjek koji se dugi niz godina bavi ovim poslom, nisam očekivao da će se ikada dogoditi. Imamo primjer restorana u istočnoj Hercegovini koji je već nabavio, kupio, ružno se izraziti, jer obavlja ljudske poslove, dva robota koja rade poslove konobara. Oni mogu odraditi dobar dio posla, izuzev što ne mogu naplatiti račun jer još uvijek nisu toliko sofisticirani da mogu razlikovati način plaćanja – gotovina, kartica i slično. Ljudi pribjegavaju svemu kako bi uspjeli na neki način osigurati kakvu-takvu radnu snagu, pa taman i te robote, opet ponavljam, nisam slutio da ćemo doći u takvu situaciju, rekao je Primorac za Večernji list.
Kada je riječ o turizmu u Hercegovini, da ne idemo u Bosnu, moramo reći da se u jednoj oblasti uopće nije maklo s početka, nema dovoljno objekata za sportski turizam, a nema dovoljno ni smještajnih kapaciteta. Nešto se pokušalo i radi na prostoru Čitluka, ali to je još daleko od mogućnosti.
Nije dovoljno jer mi se nalazimo na prostorima koji su zbog povoljne klimatske situacije u zimskom razdoblju i s temperaturama koje su uvijek u plusu, vrlo pogodni za temeljne zimske pripreme nogometnih klubova. Sada smo došli u situaciju da možemo dovesti klubova koliko ih god možemo primiti. Nažalost, ne možemo ih mnogo primiti zbog nedostatka nogometnih terena i nepostojanja strategije koja postoji u svim normalnim zemljama koje se bave sportskim turizmom.
Kod nas i ovi koji raspolažu terenima ili imaju bar jedan teren, uopće nemaju nikakvu suradnju, gledaju se gotovo kao neprijatelji. Nema zajedničkog dogovaranja, nema zajedničkih turnira, okupljanja ekipa, uglavnom svi radimo pojedinačno sami za sebe kao individualci koji dovode po nekim svojim preferencijama klubove u svoju sredinu i tako obavljaju pripreme. U konačnici, zaista bismo mogli razviti sportski turizam u tolikoj mjeri kako bismo taj dio sezone koji se u turizmu zove “mrtva sezona”, to je zimsko razdoblje od Nove godine do uskrsnih blagdana, mogli pokriti da imam 100-postotnu popunjenost kapaciteta, ali nedostatak sportskih terena diktira nam da je to u znatno manjoj mjeri, zaključio je Primorac u izjavi za Večernjak.
