Poklade i pokladni običaji neiscrpna su tema za ljude koji se bave proučavanjem pučkoga stvaralaštva i pučkih običaja u najširem smislu te riječi. Ovdje je o tome sasvim kratko, da bismo se podsjetili na sadržaj i formu pokladnoga ceremonijala i na masku kao najvažniji rekvizit u to vrijeme ljudske opuštenosti i raspojasanosti od utegnutoga i ponekada krutog civilizacijskog kaiša.
Poklade su razdoblje snažnoga priređivanja pučkoga lutajućeg kazališta kojemu je prostor izvođenja selo i grad. Izvođenje ili prikazivanje je lakrdijaško i komično. Izvođači, odnosno pučki glumci obučeni su neprepoznatljivo. To znači, stavili su na lice, u prvom redu, masku kao glavni rekvizit i zaklon od vanjskoga svijeta i zbivanja, da bi progovorili preobraženi i neprepoznatljivi jedni drugima i svima razumljivim jezikom. Maska pomaže da čovjek iskonski progovori, da sve potisnuto u podsvijesti iskaže, te su karnevalske priredbe u tom smislu budni san ili san u javi kad se očituje podsvijest i kad se čovjek oslobađa podvojenosti s kojom inače živi izvan vremena poklada i karnevala. To je u nekom smislu solilokvij socija s maskom. Bez maske nemoguć je takav govor! Inače čovjek mora namještati lice i pretvarati se u glumca neuočljivo, nezamjetljivo kako bi socij mogao izreći pohvalni govor o svom pojedincu, odnosno pokudni ako nema glumačkoga pretvaranja.
Unatoč brojnim pokušajima da se čovjek ponaša dostojanstveno, pa i prema evanđelju i nauku Crkve, to je još uvijek nemoguće ostvariti u svim ljudima i sredinama, u svim zajednicama. Lice čovjekovo ima više fiktivnih maski koje stavlja u svom sociju prema potrebi, i na to su se svi akteri civilizacije navikli, te bi izgledalo pomalo i čudno kad se tako ne bi postupalo.
Dakle, postoji pokladna maska i izvanpokladna maska. Pokladna maska povijesno je uvjetovana i ušla je u narodni kazališni dekor i s toga stanovišta je prihvatljiva, a izvanpokladna maska je još uvijek stvarnost i nju zdravi nauci žele potrti, ali ona im stalno izmiče i postoji. Krilatica “dolje s maskom“ je izazovna. No, kad se potare jedna izvanpokladna maska, javi se druga, čovjek se pojavi s nekom novom maskom. Zašto je to tako, teško je odgovoriti. Možda se odgovor krije u pokladnoj ili karnevalskoj maski iza koje stoji živi čovjek, onaj isti kad je s nepokladnom maskom. Glavni je tu problem podvojenosti koja nastaje uslijed potiskivanja istine koja teži biti kazana. Neiskazana istina (o bilo čemu) ide u podsvijest pojedinca, odnosno socija, te se povremeno javlja u snovima i pojedinaca i socija. Snovi su zapravo pokladno razdoblje socija i pojedinaca u njemu! Tad sve potisnuto izbija kroz komičnu formulu i postaje očito, s jedne strane očito kao neizrečena istina i kao komično-tragična činjenica o čovjeku. Tom se zgodom događa osvješćenje. Prema tome, poklade utječu pozitivno na mijenjanje stava o čovjeku u društvu. Dakako, kršćansko naviještanje Kristove istine ide sasvim drugim pravcem koji je posve ozbiljan za ljudsku budućnost. Ali, budući da i kršćani žive u vremenu i prostoru grada i sela, podložni su svim oblicima svjetskoga načina života u čiji kontekst ulazi i nošenje raznih izvanpokladnih maski. Karnevali opuštaju i kršćane, te ih dobrano uvode kroz Čistu srijedu u korizmu kad bi uistinu trebalo zbaciti ne samo pokladne nego još više izvanpokladne maske.
Dakle, poklade su razdoblje višestrukoga preispitivanja vlastitoga načina života. I ako nosimo izvanpokladne i pokladne maske u tom razdoblju, treba progovoriti naša podsvijest i podsvijest socija da bismo ih mogli ne samo zbaciti, nego i spaliti, kako je to ponegdje običaj.
Skinuti maske, a potom ih spaliti! Tada će se ukazati naša čista ljudska svijest koja će progovoriti bez ikakve maske. Taj sveukupni čin tvori veliko ljudsko kazalište pretvorbe. Eto na to nas podsjećaju poklade, a poklade itekako imaju odgojnu vrijednost koju moramo uočiti i učiti. Ilija Drmić
