Vahid Halilhodžić, po mnogo čemu jedinstvena figura s ovih prostora, najprije kao nogometaš Veleža, Nantesa i PSG-a, reprezentacije Jugoslavije, onda uspješni trener brojnih klubova i izbornik četiri reprezentacije, ali i čovjek od čeličnog, baš nepopustljivog karaktera, koji je u jednom trenutku početkom devedesetih godina, uslijed ratnih strahota u Mostaru doživio tešku sudbinu.
Kao jedan od najbogatijih Mostaraca ostao je doslovno bez kompletne imovine da bi kasnije postao jedan od najpriznatijih stručnjaka na svijetu.
Danas je Vaha u svojoj 72. godini na pragu nogometne mirovine, posvećen obitelji, uživa u Dubrovniku, gdje je investirao u luksuzno apartmansko zdanje “L‘Orangerie”, uz more na Lapadu, ali ima i druge poslove.
Nisam baš definitivno zaključio s nogometom, rekao je Halilhodžić u razgovoru za Sportske novosti. Nije da čekam novi angažman, ali nikad ne reci nikad. Tko zna, jer ipak osjećam da u meni i dalje ima vatre za eventualni novi posao premda sam u više navrata ostajao razočaran, posebno poslije posljednjeg otkaza uoči mundijala u Kataru kao izbornik Maroka.
Nenadmašni Ćiro se vjerojatno ne bi ni trenutka žalio, s obzirom na to da ste dobili obilatu naknadu, kažu od tri milijuna eura?
Vjerujte nema tih para koji bi mogli ublažiti moje razočaranje, pravu istinsku bol, kad sam onemogućen voditi Maroko u Kataru. Doživio sam dosta toga u svojem životu, pa tako i ona dva prethodna nezaslužena otkaza kao izbornik Obale Bjelokosti i Japana. A da ne spominjem strašne obračuna u mojem Mostaru.
S Alžirom u Brazilu 2014. postigli ste značajan uspjeh. Ali jeste li na račun otkaza u tri prigode poslije doslovno fantastičnih rezultata u kvalifikacijama, preispitali sebe?
Ponosan sam na nastup Alžira, plasirali smo se u osminu finala, protiv Njemačke, koja je s lakoćom kasnije postala prvak svijeta, odigrali smo 0-0 u regularnom tijeku, u produžecima izgubili 1-2. Doživio sam da su me navijači prepoznali u jednom trgovačkom centru u Porto Alegreu, pa me nosili na ramenima. A što se tiče smjena, najviše u životu me brinulo to da će neki kazati kako baš i nisu slučajne. Preispitivao sam se toliko puta, ali evo sad ću vam kazati, kad bi se moglo vratiti u to doba, opet bih isto postupio.
Znači bez popusta na pritiske?
Držim da sam uspravan čovjek, da sam radio pošteno, u svakom trenutku sam, kao i inače u karijeri čuvao svoj integritet, najbolje je kazati obraz. Naravno i moje obitelji, koja mi je oduvijek bila i ostala svetinja.
Po svemu ti otkazi nisu bili isključivo nogometne prirode?
Čudne su to bile okolnosti, o njima ne bih želio pričati, niti se podsjećati na njih. Ja se, možda i na moju štetu, nikad nisam osvrtao na politiku, niti sam bio član neke stranke ili klana.
Možda u današnjim vremenima ofucano zvuči da sam u prvom redu bio sportaš, beskompromisni natjecatelj, čovjek koji se isključivo na korektni način bori za pobjedu svoje momčadi.
Onako kad se analizira vaša karijera, pa i cjelokupni život, izgledalo da vam je ipak najteže bilo kada vam se sve srušilo u strahotama ratnih obračuna u Mostaru?
I danas mi je to nezamislivo. Ratne prilike u Bosni i Hercegovini sve su mi odnijele, sve osim moje časti. Što bih sad spominjao kako sam bio možda i najbogatiji čovjek u Mostaru, imao sređen život, bio dobro situiran, faktički bez problema. Nekako sam preživio kada su niški specijalci banuli u Mostar kao pravi okupatori. A ja sam, mogu kazati i naivno, istupio na Rondu pred njih, goloruk pokušavajući zaustaviti krvoproliće. Našao sam se pred pedesetak pušaka uperenih u mene, koji sam pledirao na njihovu ljudskost.
Mislio sam kako mogu utjecati da se ne dogodi najgore. Kad mi je jedan od tih zločinaca zaprijetio: “Učiniš li još korak naprijed, bit ćeš ubijen“, baš i nisam bio svjestan opasnosti. Tek su me krici ljudi podalje iza mojih leđa, njihova molba da ne izazivam belaj, natjerali na povlačenje. No, to je bio tek početak patnje, u tom bratoubilačkom ratu, izgubio sam sve. Nije mi ništa drugo preostalo nego se pokupiti i s jednom torbom otići u izbjeglištvo, ni kriv, ni bilo kome što dužan.
Sjećam se dobro našeg dramatičnog susreta na splitskom aerodromu, tada ste preko Zagreba otišli za Pariz, kako ste kazali: “Prisiljen pokušati novi život”?
Spas sam potražio u Parizu, u stančiću, kojeg sam još kao igrač dobio od predsjednika PSG-a Francisa Borellija. S mojom Dijanom i dvoje djece živio sam u stanu od 29 kvadrata s balkonom, na petom katu bez lifta. Tada u Francuskoj prema propisima trenerskog sindikata nisu priznavali trenersku diplomu, koju sam stekao u Sarajevu.
Morao sam se školovati. Ipak, imao sam igračku reputaciju, polagao ispite, obilazio velike klubove da vidim kako se tamo radi. Bilo je dana kada sam znao prenoćiti u automobilu… Nekako sam dobio posao u Bauvaisu, kada su me Henri Michel i Michel Hidalgo preporučili u marokanski klub Raja Casablanca…
I tu ste se kao trener dokazali, osvojili ste prvenstvo Maroka i zatim afričke LP-a?
To je bila odskočna daska, ali pravu afirmaciju sam stekao kao trener Lillea. Preuzeo sam klub na 19. mjestu u drugoj ligi, osigurao opstanak, sljedeće sezone plasirali smo se u prvu ligu, dobili pravo nastupa u LP-a.
Poslije Obale Bjelokosti preuzeli ste Dinamo?
To je bio neočekivani angažman. Uživao sam u Zagrebu. Premoćno smo osvojili naslov prvaka 2011., ali sam prije kraja lige zbog sukoba sa Zdravkom Mamićem jednostavno prisiljen otići s Maksimira. I o tome nerado pričam. E da, do mojeg odlaska smo se plasirali i u finale Kupa, osvojili ga s mojim pomoćnikom Totom.
Reprezentacija BiH pala je na niske grane?
Kakva država, takva reprezentacija. Što to tamo rade? Jednom sam kazao da se kod sastavljanja momčadi najprije mora pitati savjete popa, fratra i hodže. Eno, vaši Vatreni su primjer kako se zajedništvom, ljubavlju prema dresu i domovini može mnogo postići.