Opće stanje našega sela od prije 30-ak godina promijenilo se. Mi smo imali poprilici ovakvu sliku kad se prije ulazilo u nečiju kuću na selu. Ulaz u jednu kuću izgledao je ovako: s jedne strane ganjka dva burila, u produžetku naćve, lopar, dolap, razna udubljena u zidu za sitne kućanske potrebe (za šećer, kavu i ostale sitnice); na suprotnoj strani bilo je ognjište s mašama, kut, uz kut sač/sačura, ožeg, sopa na obje strane od kuta koje su služile za sjedenje, sture za prostiranje, rute prostirke i pokrivaljke, gunj… Onaj tko je bio malo bogatiji, imao je gunj. Malo je tada bilo kreveta ili nekoga drugog pokućstva. Bilo je ozidanih od kamena ili urađenih od drveta nazovi ležaljki. Za rasvjetu je uglavnom služila lućerka, svijeća uljarnica, šterika, a ponegdje i lampa s cilindrom. Kuća je bila podijeljena u dva dijela, u podrumu je bila stoka, a na katu ljudi, te na tavanu suho meso i alat. Bilo je i posebnih štala.
U središtu kuće na čvrstom tlu stajalo je ognjište sa sačem. Na njemu se ložila vatra, uza nju se grijalo u zimskim danima. Na njemu se pekao kruh naš svagdašnji. Uza nj se za dugih zimskih noći okupljala obitelj. Molilo se Boga dugo, i to prije prije jela s komadićem kruha, sira i mesa, a bilo je i raznovrsnih pita, čorba… Tu su stari pričali priče djeci, kadgod nevjerojatne i strašne, o vilama i vodenjacima, o dalekim zemljama, o narodnim običajima koji čuvaju kolektiv od duhovnoga i moralnoga rasapa. Posebno su se njegovale bajke i basne kao najstariji književni oblici kojima se moglo sugovorniku kroz priču štošta reći kao osobni prigovor i da se sjeti tek kasnije, te da se promijeni nabolje, da se vrati na pravi put Božjih zapovijedi i ljudskih prirodnih i Bogom danih zakona. Uz ognjište su žene gargašama gargale vunu, prele kudjelju vune, plele, tkale na tkalačkom stanu i krpile odjeću, onu radnu, nosnu svakidašnju i misnu za nedjelju, blagdane i derneke. Iznad ognjišta je visio lonac na komaštrama. U njemu se kuhala hrana.
Ispod sača pekao se kruh i pita. Uz ognjište se rađalo i umiralo. Dim nije smetao nikomu. Tako je i nastala poslovica: Tko se nije dimom nadimio, taj se nije vatrom ogrijao. Čađa i gar bili su sastavni dio života. I s pravom je to ognjište postalo znamenom zajedništva obitelji… Žene su bile u kući zaokupljene posluživanjem gostiju, ali su i radile svoje poslove vrlo vješto i marljivo: kuhale su hranu, tkale, plele, čistile, prale, glačale, a muž je sjedio nakon nekoga posla u štali ili na polju ili negdje drugdje.
Kada danas uđemo u nečiju kuću, bilo na selu ili u gradu, onda ćemo najprije proći kroz uređeno dvorište s travnjacima na kojemu se nalazi osobni automobil, zatim s ukrasnim biljkama i cvijećem, potom ući ćemo na hodnik i otići do primaće sobe s udobnim foteljama, stolovima i regalima s televizorom i videom, kao i radioapratima sa svom dodatnom opremom, zatim tu je i kompjutor, laptop sa svom opremom, negdje u regalu vidi se kamera i fotoaparat, te doći ćemo do kuhinje u kojoj je najmoderniji namještaj sa svim potrebitim aparatima za čuvanje hrane, kuhanje i pranje posuđa: hladnjacima, frižiderima, električnim šporetima, perilicama posuđa, uređajima za destiliranje vode, stolovima, stolicama itd. Da bi to sve funkcioniralo, bilo je nužno najprije dovesti struju u kuću, a potom i vodu.
Dakle, sve novo i moderno, sve dobro i korisno. No, za sve to trebaju sluge jer tehnika se neće sama od sebe pokrenuti, a kad je koristimo, onda nam stižu svakoga mjeseca računi i moramo ih plaćati. Ako nismo zaradili novac, onda smo u velikoj nevolji, te smo prisiljeni reducirati uporabu tehnike ili se prisiljavati na prekovremeni rad da bismo sluganski odgovorili svojim malim gospodarima u kući, od kojih su najopasniji telefoni, mobiteli i Internet. Oni nam uz to svoje služenje gutaju novce i čupaju živce, oni nam glačaju srce. Ovo je nova slika našega sela i našega života. A nije davno bila ona slika koju smo maloprije spomenuli i koje se treba sjetiti, ne smijemo je nikako i nikada zaboraviti, jer ona je zakon ponašanja za ovu novu zbilju našega življenja u okruženju naših malih tehničkih idola.
Kada su se otpočeli i po seoskim kućama praviti zahodi, ljudi su se tome čudili pitajući se je li to moguće da bude zahod u prostorima življenja. Čak se neki i danas snebivaju kada se uvode večeri u određene crkvene prostorije koje su povezane s crkvom, jer se teško može zaboraviti i nadići onaj prijašnji mentalitet koji se stvorio u našim ruralnim sredinama kad je riječ o određenim životnim činjenicama i samoj higijeni.
I još nešto što je važno. Ako ne shvatimo da je komad obrađene zemlje vrjedniji od svih dućana, onda smo u velikom gubitku bez obzira koliko imamo novca.
Narodni običaji koji će ovdje biti opisani od došašća do došašća, tj. u jednom krugu liturgijske godine koja počinje prvom nedjeljom došašća, a ne poklapa se s kalendarskom civilnom godinom koja počinje 1. siječnja, žele nas podsjetiti na minula vremena (netko bi rekao: dobra stara vremena), na vrijeme sadašnje i buduće. Sve ono dobro iz naših narodnih običaja trebamo njegovati i na potomke prenositi, što činimo i ovim člancima za ovaj naš Portal, a isto tako pozvani smo stvarati nove običaje koji proizlaze iz moralnih zasada našega kolektiva, našega uma i duha, naše vjere i našega svjetonazora, a one običaje koji su nam suprotni trebamo nijekati neuporabom i kolektivnim zaboravom. Oni nam se nameću medijski. Sve što je dobro, upotrijebimo za svoj kolektivni običajnik.
prof. Ilija Drmić
