“Važno je vidjeti gdje sam sada i što još moram učiniti da napredujem, da budem na najboljoj razini na Olimpijskim igrama”.
Zamislite da imate 17 godina i da ste jedan od talenata koji najviše obećavaju u sportu kojim se bavite. A onda zamislite da predstavljate zemlju koja nikad nije osvojila olimpijsku medalju.
To je realnost za bosanskohercegovačku plivačicu Lanu Pudar, koja cilja na pobjedničko postolje na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine.
“Naravno da želim medalju”, kaže Pudar u intervjuu za DW dok se njeno lice sjaji. “To je nešto posebno za moju zemlju, za sve. Ući ću u sportsku povijest”. “Mislim da sam blizu medalje, jer sam (na Svjetskom prvenstvu – op. aut.) u Fukuoki ove godine bila četvrta. Trebam još sudjelovanja u trkama, moram naučiti kako se natjecati s najboljim sportašima. Moram sve poboljšati. Moram unaprijediti svoj trening, moram smanjiti svoje vrijeme i plivati još brže. Ali mislim da imam taj potencijal”, kaže Lana Pudar.
Nema sumnje da Lana ima potencijal u njezinoj omiljenoj disciplini, 200 metara leptir, iako je razlika između nje i jedne od njezinih glavnih suparnica bila jasna na nedavnoj trci u okviru Svjetskog kupa održanog u Berlinu.
Unatoč tome što je na posljednjoj dužini osvojila brončanu medalju, završila je gotovo dvije sekunde iza Kineskinje Zhang Yufei, pobjednice trke i aktualne olimpijske pobjednice. Ipak, utrka joj je dala dragocjeno iskustvo natjecanja u vrhunskom međunarodnom sportu.
“Jako je važno jer ovo je početak nove sezone”, kaže Pudar. “Važno je vidjeti gdje sam sada i što još moram učiniti da napredujem, da budem na najboljoj razini na Olimpijskim igrama”.
Politička natezanja
BiH je jedna od samo četiri europske zemlje koje nikada nisu osvojile olimpijsku medalju (ostale su Albanija, Andora i Monako), ali Pudar je u dobroj poziciji da to promijeni. Zlatna medalja, koju je osvojila na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu u Rimu, nagovijestila je njezin dolazak na seniorsku razinu, pretvorivši je preko noći u zvijezdu kod kuće – na Balkanu.
Međutim, ne slave svi pobjedu ove tinejdžerke. U susjednoj Srbiji nacionalističke novine su je kritizirale, jer se odlučila natjecati za Bosnu, s obzirom na to da joj je otac Srbin. Jedan posebno omalovažavajući naslov glasio je: “Nova prvakinja Europe, nije htjela Srbiju, izabrala je Bosnu!”
I dok neki pokušavaju priskrbiti politički kapital na njenom uspjehu i prisvajati je kao svoju, sama plivačica želi smiriti te tenzije.
“Vidim da me ljudi posebno vole u mojoj zemlji, ali vidim da me poštuju i susjedi”, kaže ona. “Stvarno sam željela plivati za BiH jer je to moja zemlja. U njoj sam rođena, u njoj sam odrasla i stvarno želim napraviti velike stvari za moj rodni grad i moju zemlju”, kaže Pudar.
Lani Pudar nije baš bilo od pomoći to što je njen otac Velibor i sam bio poznati sportaš, koji je igrao nogomet i bio trener u brojnim klubovima u zemlji i inozemstvu, uključujući i Srbiju. Općenito, međutim, ona ipak osjeća da ima koristi od sportskog backgrounda svoje obitelji:
“Dobro je imati nekoga tko razumije sport i odricanja”, kaže Lana. “Nikada nisu vršili pritisak na mene, ni on, ni moja majka. Svi su samo sretni. Vjeruju u moje trenere, to je najvažnije”.
Ogromne žrtve
Odricanja, o kojima Lana govori, su ogromna. Dok njezine prijateljice odlaze u šoping ili kino, ona se podvrgava napornoj dnevnoj rutini. To uključuje buđenje u pet ujutro, kako bi obavila prvi dnevni trening, na suhom, nakon čega slijedi nekoliko boravaka u bazenu od dva do dva i po sata i neko vrijeme u teretani.
Stvari komplicira činjenica da njezin rodni grad, Mostar, nema olimpijski bazen, što znači da mora putovati dalje da bi trenirala, obično u glavni grad Sarajevo ili u Banja Luku.
“Moj život je vrlo težak i drugačiji od života drugih tinejdžera”, priznaje Lana Pudar. “Trebam ići na plivačke kampove širom Europe i svijeta, tako da često boravim van kuće. To je stvarno zamoran raspored. U međuvremenu, kada sam kod kuće, moram ići u školu. Stvarno je naporno”.
“Ja sam vrlo jednostavna dama”, dodaje ona, smijući se. “Nemam nikakav hobi, osim plivanja. Ali to nije čak ni moj hobi, to mi je kao stalni posao”.
Dakle, je li to sve posao, a ne sport? “Nađem malo vremena, ali ne baš često”, kaže ova 17-godišnjakinja. I ovdje važi stara poslovica, ‘no pain, no gain’ , posebno imajući u vidu da mnogi utrku na 200 metara leptir stilom smatraju najtežom plivačkom disciplinom.
“Stvarno je bolno”, rekla je Pudar nakon finala u Berlinu. Ali ona ne sumnja da ima ono što je potrebno da smanji zaostatak za svojim suparnicama.
“Vjerujem u sebe, vjerujem u svoje trenere i u svoj trening”, kaže ona. “Ovo je stvarno dobar početak sezone”, kaže u intervjuu za DW Lana Pudar.
posusje.info