Patnja i iscjeljenje

Svijet kao mjesto života treba promatrati realistično. U realističnom svijetu stalno smo u nekom hrvanju protiv nečega i za nešto. Ta dvojnost hrvanja pokazuje da smo u sebi razlomljeni i da smo u potrazi za cjelovitoš­ću. Čovjek je kao takav nedovršen, u neprekidnu nastajanju. Za teologa H. U. von Balthasara čovjek je odlomak, krhotina, a samo se u Isusu pojavila cjelina u odlomku, to jest cjeloviti Bog u obličju necjelovita čovjeka. I upravo život Isusa kao čovjeka pokazuje da je on uzeo na sebe naše ljudsko stanje (conditio humana), do kraja ga propatio. Ni po čemu se nije razlikovao od nas, osim po tomu što nikakva zla nije učinio. A mi činimo zlo u areni života, u tom neprestanom hrvanju protiv nekoga ili nečega, za nekoga ili nešto. Hoćemo biti jaki, a na vrhuncu moći se pokaže da smo slabi. Jak je samo onaj tko je cjelovit u sebi, a što je god razdijeljeno slabo je.

Nitko neće postati snažan bez bolnog otvrdnuća, nitko se neće približiti žuđenoj cjelovitosti bez tisuću odricanja i tisuću rana, nitko neće postati istinski umjetnik bez duge nepriznatosti, kao što nitko neće postati svetac bez primjerena udjela u križu. Grčka se igra riječi, pathei manthanein – učiti kroz patnju – obistinjuje u svakome od nas. Bog nijednog anđela i čovjeka nije stvorio u stanju konačnog dobra: duhovno stvorenje se samo mora odlučiti za ono što je za nj najbolje. Želi li biti slobodno, ne može biti pošteđeno ove „patnje”, jer odlučivanje je izabiranje, a onaj tko izabire trpi jer svaki put mora ostaviti po strani nešto poželjno, drago, privlačno.

Bol i patnja su odgojitelji. Primjerice, bolesti nas odgajaju, pomažu nam da sazrijemo, da budemo strpljivi i da naučimo imati razumijevanja za patnju drugih. Liječe nas od poroka i umjesto vanjskih užitaka otvaraju nam čitavo bogatstvo nutarnjih dragocjenosti. Svako je iscjeljivanje istodobno bolno i radosno, svoju nagradu nosi u samomu sebi. I kada se čini da duh podliježe, da je ponižen i shrvan, on zapravo pobjeđuje. „Snaga se u slabosti usavršava”, „Kada sam slab, onda sam jak”, kaže sveti Pavao. „Tek je najveća bol zadnji osloboditelj duha, … ona duga, polagana bol, kojoj se ne žuri, u kojoj izgaramo kao zeleno drvo, koja nas sili … da siđemo u svoju krajnju dubinu i odbacimo od sebe svako pouzdanje, svaku dobrohotnost, sve ono zastrto, mekušasto i osrednje s kojim smo prije poistovjećivali svoje čovještvo” (F. Nietzsche).

U životnom hrvanju zadobivamo rane. Bol i bolest nas pritiš­ću. Kakav je stav primjeren u odnosu na patnju? Jamačno ne pasivna stoička rezignacija. Bol valja suzbijati, olakšavati. To je samo po sebi razumljivo. No, nemoguće ga je posve ukloniti iz svijeta. Staro evanđelje o otkupljujućoj patnji ne može se zamijeniti novim evanđeljem o oslobođenju od patnje. To je utopija. Ali, istinsko iscjeljenje nije utopija. O njemu se – prema Balthasaru – može govoriti samo ako patnik, koji je dosada bio zarobljen svojom patnjom, postane njezin gospodar, ako je potvrdi iznutra i preda Bogu kao onom koji je razdjeljuje i njome upravlja. Prirodnu zakonitost otpora patnji i boli treba zahvatiti područje milosti. Tada nas dodiruje iscjeliteljska sila Onoga koji je patio sa svim patnicima na križu. Krist nije zaobilazio, preskakao patnju i bol, nego je liječio, iako je nije posve iskorijenio. Štoviše, sam ju je prihvatio i propatio na najstrašniji način. Tako ju je snagom ljubavi i žrtve preobrazio i dao joj novu vrijednost.

Stoga patnja nije samo fenomen kojeg treba prevladati, nego je i talionica u kojoj se čovjek pročiš­ćava, odgojiteljica koja nas uči onomu što samo na taj način možemo naučiti. Na koncu, ona ima vrijednost koju joj je Isus dao na križu: vrijednost koja preobražava i iscjeljuje život. Jer, patnička ljubav može zastupnički i najgori život preobraziti u vrlo dobar. To je ta nevidljiva snaga trpećeg čovjeka koji – pridružen Kristovim patnjama, „raspet s njime” – mijenja svijet. Plodnost zagovorne molitve i zagovorne patnje uistinu je velika i stvarna. I ona je danas potrebna ovom svijetu i čovjeku ovoga svijeta. U tom smislu vrijeme u kojemu živimo je „vrijeme patnje” koje u sebi nosi obećanje iscijeljena života.