Pavlovu obranu prekinuo je Fest, i to ovim svojim riječima na sav glas: “Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo.“ Pavao je prekinuo Festa govoreći mu: “Ne mahnitam, vrli Feste, odvrati Pavao, nego riječi istine i razbora kazujem. Ta, znade za to kralj komu s pouzdanjem govorim. Ništa mu od toga, uvjeren sam, nije nepoznato; jer nije se to dogodilo u kakvu zakutku. Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ!“ Nato će Agripa reći Pavlu sljedeće: “Zamalo pa me uvjeri, te kršćaninom postah!“ Pavao je izrazio želju da postane kršćanin kako on tako i svi ostali u sudnici, ali bez okova, zboreći: “Dao Bog, te i za malo i za mnogo, ne samo ti nego i svi koji me danas slušaju postali ovakvima kakav sam ja, osim ovih okova!“ Ovim je očitovana Pavlova borba za slobodom vjere u Isusa Krista.
Kad je Pavao rekao Festu da govori riječi “istine i razbora“, ovo nas povezuje s Evanđeljem po Ivanu, i to s onim mjestom na kojem se veli: “Nato mu reče Pilat: ‘Ti si dakle kralj?’ Isus odgovori: ‘Ti kažeš: Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.’ Reče mu Pilat: ‘Što je istina’?“ (Iv 18,37-38). Pavao je poistovjećen s Kristom i on svjedoči istinite riječi i razborite pred Festom i svima drugima, što ih je i sam Isus posvjedočio pred Pilatom i svijetom.
Čuvši sve ovo, ustao se kralj, upravitelj Berenika i oni koji su s njima zasjedali. Udaljujući se govorili su među sobom: “Ovaj čovjek ne čini ništa čime bi zaslužio smrt ili okove.“ Agripa pak reče Festu: “Ovaj bi čovjek mogao biti pušten da se nije prizvao na cara.“ (Dj 26,24-32).
Mora su bila često uzburkana
Plovidba prema Rimu. Luka piše da su Pavla na putovanje brodom u Italiju predali s drugim uznicima na pasku satniku carske čete poimence Juliju. Popeli su se na neku adramitsku lađu, tj. lađu koja je registrirana u Adramitu ili je iz Adramita, mjesta i morskih vrata povijesne pokrajine Mizije na sjeverozapadnoj obali Male Azije, a lađa je trebala ploviti u azijska mjesta. I upravo tom lađom su otplovili i ovi Gospodnji službenici na čelu s Pavlom. S njima je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin (rođen u Solunu, mučenička smrt u Rimu oko 67. god.). U Novom Zavjetu se Aristarh spominje pet puta u tri knjige: Djela apostolska, Poslanica Kološanima: “Pozdravlja vas Aristarh, suuznik moj.“ (Kol 4,10) i Poslanica Filemonu (Flm 1,23). Bio je suputnik po zatvorima i suradnik u naviještanju Riječi s apostolom Pavlom. Sutradan su doplovili u Sidon u staroj Feniciji. S Pavlom je pratitelj Julije čovječno i dobro postupao, a u Sidonu je dopustio da Pavao pohodi prijatelje koji su se pobrinuli za nj i njegovo daljnje putovanje. Odanle su otplovili i jedrili uz Cipar, jer su im vjetrovi bili protivni, pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije, te stigli u licijsku Miru u Maloj Aziji. Ondje je satnik pronašao neku aleksandrijsku lađu koja je spremna ploviti za Italiju i ukrcao ih je na nju.
Više su dana sporo plovili i jedva doplovili do Knida. Kako im vjetar nije dopuštao pristajanje, doplovili su pod Kretu kod Salmone, pa ploveći jedva jedvice uza nju dospjeli su do nekoga mjesta zvanoga Dobra Pristaništa, a blizu njega je grad Laseja (usp. Dj 27,1-8).
Oluja i brodolom kod otoka Malte. Luka piše da je nakon duljeg vremena plovidba postala pogibeljnom, a i vrijeme je posta u povodu Blagdana pomirenja (Yȏm Kippur) već bilo minulo, što je bilo povezano s manjkom hrane na tim putovanjima. Ovdje se valja sjetiti da se postilo u to vrijeme za spomenuti Blagdan pomirenja, koji je 10. tišreja što se poklapa s rujnom ili s početkom listopada, i to 59. god. Pavao je opominjao: “Ljudi, govorio im je, vidim da će plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i lađu, nego i za naše živote.“ Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim riječima. A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, većina je predlagala da odanle otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniks, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili.
Nakon što je zima minula, uto puhne blagi južnjak i oni, misleći da bi mogli ostvariti naum plovidbe prema Italiji, te bi potom putovali do Rima, digli su sidro i zaplovili su tik uz Kretu, koja je peti najveći grčki otok u Sredozemnom moru uza Siciliju, Sardiniju, Cipar i Korziku. Kreta se nalazi oko 160 km južno od grčkog kopna. S južne strane je Egejsko more i Libijsko more (ili Južno Kretsko more), zatim sa sjeverne strane je Kretsko more (ili Sjeverno Kretsko more).
Lijepo je kad je utiha na moru
Sada slijedi Lukin predivni literarni opis nemilih vjetrova na otvorenome moru što su prouzročili brodolom kod otoka Malte.
“Ali nedugo zatim razbjesni se žestoki vjetar zvani sjeveroistočnjak. Zahvati lađu, te mu nije mogla odoljeti, pa se prepustismo da nas nosi. Prolazeći ispod nekog otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac. Podigoše ga, pa upotrijebiše snast (= ruska riječ, označava sve dijelove brodske opreme, što služe za držanje jedra) da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti (= u Sredozemnom moru, Velika Sirta od arapske riječi Surt, Sidra), spustiše prvenjaču (= jedro na prednjoj strani broda). Tako ih je nosilo. Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti. Ni blagovalo se nije već dugo. Onda usta Pavao posred njih i reče: ‘Trebalo je, ljudi, poslušati mene, te se ne otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu. Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa. Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim te reče: Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom. Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno. Ali treba da se nasučemo na neki otok.’ Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu (= ogranak Sredozemnoga mora između Grčke, Italije i Afrike) kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja. Bacivši olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih petnaest. Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra iščekujući da se razdani. Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti brodska sidra (= naprava koja se spusti s broda i ukopa se u morsko dno, te sa sidrenim lancem drži brod da ga vjetar, morske struje i valovi ne odguraju; isprva se kao sidro rabio privezani kamen), reče Pavao satniku i vojnicima: ‘Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!’ Nato vojnici presjekoše užad čamca i pustiše da padne. Neposredno do svanuća nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: ‘Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši. Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta, nikome od vas ni vlas s glave neće propasti.’ Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti (= ovo podsjeća na euharistijski obred). Svi se razvedre, te i oni uzmu hrane. A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i šest (brojem: 276) duša.
Jednom nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more. Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude li moguće, u nj zavesti lađu. Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali. Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova. Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao, ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj, a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.“ (Dj 27,9-44).
Don Ilija Drmić
