Nakon što je prošlo tjedan dana, neki su Židovi iz Azije opazili Pavla u jeruzalemskom Hramu, te oni uzbune sav narod pa podignu na nj ruke vičući: “Izraelci, u pomoć! Evo čovjeka koji sve posvuda poučava protiv naroda, Zakona i ovoga mjesta, pa je još i Grke uveo u Hram i oskvrnuo ovo sveto mjesto.“ Prije su s njime u Jeruzalemu vidjeli Efežanina Trofima i mislili su da ga je Pavao uveo u Hram. Zanimljivo svjedočenje u svoj narodnosni, nacionalni identitet koji je, kako oni misle, vrhunski i Božjega podrijetla, a svi ostali su oni koji mogu svojom prisutnošću oskvrnuti Hram u kojem je prisutan triput Sveti Bog tvorac svakoga čovjeka davši mu ime, osobno i kolektivno, te su svi Božjega podrijetla! Osim toga, sav se grad uskomešao i nastala je strka naroda, koji je zgrabio Pavla i odvukao ga izvan Hrama, te su odmah zatvorili hramska vrata. Tako mu je uzavreli narod radio o glavi, a sve je to doprlo do tisućnika čete, koji je odmah poveo vojnike i satnike, te odjurio dolje k narodu koji je već udarao Pavla. Čim je narod ugledao tisućnika s vojnicima, prestao je udarati Božjeg apostola. Tisućnik se približio k Pavlu, uhvatio ga i zapovjedio vojnicima da ga okuju dvojim verigama/lancima. Učinivši to, otpočeo ga je ispitivati tko je i što je učinio. Svjetina je svašta glasno izvikivala, pa nisu vojnici i tisućnik mogli ništa razumjeti, te je stoga tisućnik odveo Pavla u vojarnu.
Dobar boj bio, vjeru naviještao i sačuvao
Čim se Pavao pojavio na stubama, morali su ga vojnici nositi zbog silovitosti guranja i vike razjarene svjetine. Mnoštvo je naroda išlo za njima i vikalo: “Smakni ga!“ (Dj 21,27-36). Ovaj poklik: “Smakni ga,” dobro nam je poznat iz suđenja Isusu Kristu, što znači da je bilo i ovom prigodom s Pavlom onih koji su u svoje vrijeme tražili Isusovo raspeće i okrutnu smrt u Jeruzalemu i na Golgoti. Kad se Pavao obratio sa zloga puta svoga, poistovjetio se s Kristom noseći njegove rane na svome tijelu: “…ja na svom tijelu nosim biljege Isusove“ (Gal 6,17), te ga je slijedio u svemu, pa i prihvaćanju prijetnji, udaraca bičevima i na sve druge zlobne načine.
Pavlovo predstavljanje narodu i njegova obrana. Upravo na ulazu u vojarnu upitao je Pavao tisućnika smije li nešto reći. Tisućnik se začudio što zna grčki jezik, te je u sebi razriješio dvojbu i utvrdio da on nije onaj Egipćanin koji je prije nekoliko dana pobunio i u pustinju odveo one četiri tisuće bodežara. Pavao je iskoristio prigodu i predstavio se govoreći: “Ja sam Židov iz Tarza cilicijskoga, građanin grada znamenitoga. Molim te, dopusti mi da progovorim narodu.“ Kad mu on dade mogućnost govorenja, Pavao mahnu rukom narodu dok je stajao na stubama, pa kad nasta velika tišina, prozbori hebrejskim jezikom (Dj 21,37-40): “Braćo i oci, poslušajte što ću vam sad u svoju obranu reći.“ Kad čuše da im govori hebrejskim jezikom, još većma utihnuše. On nastavi: “Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku, pa sam se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem neka se kazne.“ (Dj 22,1-5).
Nakon ovoga uvodnoga dijela Pavlova obrambenoga govora pred svjetinom, uslijedilo je njegovo daljnje govorenje, bolje rečeno njegova ispovijest o vlastitom obraćenju, koju smo obradili u odjeljku o Pavlovu obraćenju pred Damaskom (Dj 9,1-19; Dj 22,6-16; 26,12-18). Ovdje taj odlomak (Dj 22,6-16) preskačemo, a nastavljamo do kraja ovoga pasusa gdje govori o svome povratku u Jeruzalem. Dalje Luka pripovijeda da je Pavao nakon svoga obraćenja u Damasku, zatim propovijedanja i svjedočenja u tamošnjim sinagogama i povratka u Jeruzalem, za vrijeme molitve u Hramu pao u zanos i vidio Gospodina – Kiriosa kako mu govori da se pohiti i žurno izađe iz Jeruzalema jer Židovi neće primiti njegova svjedočanstva o Isusu. Nato je Pavao uzvratio: “Gospodine, oni znaju da sam ja u tamnice bacao i bičevao po sinagogama one koji vjeruju u te. I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao, te čuvao haljine onih koji ga ubijahu.“ Gospodin je ponovio da ode iz toga grada jer ga kani poslati daleko k poganima (usp. Dj 22,17-21).
Pavao za vrijeme propovijedanja u nebo zagledan
Pavao rimski građanin. Pavla su strpljivo slušali do onih riječi kojima se obraćao Gospodinu u svezi s progonima njegovih sljedbenika što je on sam odobravao i izvršavao, a kod kamenovanja đakona Stjepana, čak je čuvao njegove haljine i haljine onih što su ga ubijali. Kad su oni sve to čuli, počeli su vikati govoreći da ga uklone sa zemlje, jer nije pravo da on živi. Potom su oni počeli bučiti, odbacivati svoje haljine i vitlati prašinu po zraku. Tada je zapovjedio tisućnik da Pavla uvedu u vojarnu, gdje su ga bičevali i prisiljavali na priznanje zašto se sve to oko njega i s njim događa. No, Pavao je sve to podnosio za svoga Gospodina. Videći tu snagu prihvaćanja patnje, oni su remenjem rastegli nemilosrdno udarajući po njemu. Na taj čin udaranja rekao je satniku apostol Kristov Pavao: “Rimskoga građanina, i još neosuđena, smijete bičevati?“ Čim je to satnik čuo, prišao je tisućniku i priopćio mu: “Što si to nakanio? Ovaj je čovjek Rimljanin!“ To je značilo da se s njime treba postupati posve drukčije, zapravo u duhu rimskih zakona, a ne svojevoljno i mimo svih propisa ljudskih pa i Božanskih.
Tisućnik tada priđe k Pavlu pa mu reče: “Reci mi, jesi li Rimljanin!“ On je odvratio da jest. Tisućnik mu je odgovorio da je on stekao to građanstvo za skupe novce, a nato je Pavao njemu rekao da se on s tim građanstvom i rodio. Pavao je po imenu i rodu Židov, ali on je i sa Kristovim širokim pogledima na narode i ljude, a taj pogled jest – da smo svi braća i sestre jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, te trebamo živjeti u ljubavi kao braća, a ne u mržnji kao neprijatelji. Nastala je strka među njima u svezi s Pavlovim uhićenjem i njegovim okovima, te su odstupili od njega oni koji su ga imali ispitivati. I tisućnik, koji ga je okovao, preplašio se za sebe saznavši da je Pavao Rimljanin.
Budući da je Apostol naroda želio točno znati zbog čega ga Židovi optužuju, zatražio je da ga sljedećega dana tisućnik i ostali odriješe, te su ovi zapovjedili da se sastanu veliki svećenici i sve Vijeće, što se i dogodilo, a potom su priveli Pavla pred njih (usp. Dj 22,22-30).
Pavao pred Vijećem. Privedeni Pavao je upro pogled u Vijeće i odvažno rekao: “Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega.“ Izrekavši Pavao ovo, veliki svećenik Ananija je glasno naredio onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima. Pavao mu je nato rekao: “Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju?“ Oni poslušnici, što su ondje stajali, rekli su apostolu Pavlu: “Zar velikog svećenika Božjega pogrđuješ?“ Pavao je odvratio s višestrukim značenjem, a s oslonom na izdatu nepravednu zapovijed velikoga svećenika: “Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta, pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji.“
Budući da je apostol Pavao znao da su ovi u Vijeću dijelom saduceji, a dijelom farizeji, te je glasno povikao pred tim Vijećem: “Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.“ Čuvši te njegove riječi jasno izrečene, da mu se sudi zbog nade u uskrsnuće mrtvih, najednom nasta razmirica između farizeja i saduceja, te se mnoštvo puka razdijelilo. Istina je da saduceji tvrde i uče da nema uskrsnuća, a onda nema ni neba, ni u nebu anđela, ni duha, dok farizeji sve to priznaju, vjeruju i uče. Zbog ovoga javnoga očitovanja nastala je velika vika i graja. To je posve jasan slijed ljudskih urlanja kad sami ne znaju kako do Istine, do Boga, a ono što im se nudi, oko toga se svađaju, prepiru. Ustali su neki pismoznanci farizejske stranke i još su više zaoštrili sukob u korist optuženom Pavlu, ali i svojim načelima, zboreći: “Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?“ Tada je razmirica postala još većom, pa se poboja tisućnik da razjarena skupina Pavla ne rastrga. Stoga su zapovjedili da dođe vojska. Kad je stigla vojska, nekoliko njih zgrabe Pavla ispred te uskomešane skupine s ukrštenim i suprotnim sukobljenim mišljenjima, te ga odvedu u vojarnu. U toj vojarni u snu sljedeće noći ukazao se Pavlu njegov Gospodin i rekao mu: “Hrabro samo! Jer, kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako treba da i u Rimu posvjedočiš!“ (Usp. Dj 23,1-11). Približavalo se sve više vrijeme Pavlova odlaska u Rim da tamo posvjedoči vlastitom smrću svoga i našega uskrsloga Gospodina.
Don Ilija Drmić
