Nakon što se sve prethodno dogodilo, naumio je Pavao preko Makedonije i Ahaje (povijesna pokrajina uza sjevernu obalu Peloponeza, Grčka; dio je regije Zapadne Grčke) uputiti se prema Jeruzalemu. Po završetku svoga poslanja u Jeruzalemu, tada bi se odlučio na putovanje u središte tadašnjega Rimskog Carstva – u grad Rim. Poslao je u Makedoniju dvojicu svojih suradnika i poslužitelja, Timoteja (značenje: timotheos, timao – poštovatelj i theos – Bog = poštovatelj Boga) i Erasta (znači: voljeni, dragi), a on je proveo još neko vrijeme u Maloj Aziji (Dj 19,21-22).
S obzirom na lik Tita, čije je ime latinskoga podrijetla sa značenjem prijateljski, znamo da je po rođenju bio Grk, tj. poganin (usp. Gal 2,3). Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na Apostolski sabor, na kojem je svečano prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona. U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu, te ga opisuje kao “pravoga sina po zajedničkoj vjeri” (Tit 1,4). Nakon Timotejeva odlaska u Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu, buntovničku i svađalačku zajednicu grada Korinta i okolice priveo poslušnosti, koja je veoma bitna u oblikovanju Crkve. Tit je ponovno pomirio korintsku Crkvu s Apostolom, koji je Korinćanima ovako pisao: “Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još većma obradovah… A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov.” (2 Kor 7,6-6.13). Pavao je Tita, kojega naziva svojim “drugom i suradnikom” (2 Kor 8,23), još jednom poslao u Korint, kako bi ondje organizirao i priveo dovršetku skupljanje karitativnih priloga za jeruzalemske kršćane (usp. 2 Kor 8,6). Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa otoka Krete (usp. Tit 1,5), odakle je sustigao Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru (usp. Tit 3,12). Potom je otišao i u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10). Nikopol (grčki Nikoloplis = grad pobjede) grad u Antičkoj Grčkoj, u Epiru. Osnovao ga je car Oktavijan 31. god. pr. Kr. i postao glavnim gradom pokrajine Epir gdje su živjeli Epiroti. Nikopol je imao oko 30.000 stanovnika.
Sv. Timotej i sv. Tit
Nisu nam poznati drugi podatci o kasnijim Titovim putovanjima kao ni o njegovoj smrti. Na kraju, pogledamo li zajedno oba ova lika, Timoteja i Tita, postajemo svjesni nekoliko vrlo značajnih činjenica. Najvažniji je taj da se Pavao, u obavljanju svoga poslanja, okružio u ovom slučaju dobrim suradnicima, što će biti redovitost djelovanja Crkve. On ostaje u pravom smislu apostol, utemeljitelj i pastir mnogih Crkava. Ipak, postaje jasno da nije sve činio sam, nego se oslanjao na povjerljive osobe koje su dijelile njegove teškoće i njegove odgovornosti. Druga opaska odnosi se na raspoloživost ovih suradnika. Stručnjaci prema Izvorima, koji govore o Timoteju i Titu, ističu njihovu spremnost da prihvate različite zadaće, koje su podrazumijevale nastupanje u Pavlovo ime, počesto i ne tako u lakim situacijama, ali uvijek u Kristu Isusu. Jednom riječju, oni nam daju poučak o velikodušnom služenju Evanđelju, sa sviješću da to podrazumijeva i služenje samoj Crkvi u razvoju. Donosimo na koncu i preporuku što je apostol Pavao savjetovao Titu u poslanici naslovljenoj na njega: “Hoću da to uporno tvrdiš, te da oni koji su povjerovali Bogu uznastoje prednjačiti dobrim djelima. To je dobro i korisno ljudima.” (Tit 3,8). Svojim konkretnim djelovanjem moramo i možemo otkriti istinu ovih riječi, te upravo da i mi u svim vremenima tijekom crkvene godine (došašću, Božićnom vremenu, korizmi, uskrsnom vremenu, vremenu kroz godinu) budemo bogati dobrim djelima, čime otvaramo vrata svijeta Kristu, našem Spasitelju. Neka se nitko ne boji njega koji je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6), on je Sloboda, Radost i Sreća. Krist mrzi grijeh ali ga oprašta svakome tko se kaje za nj.
U gradu Efezu u to apostolsko vrijeme propovijedanja i sveukupnoga djelovanja nastala je poveća pobuna protiv toga Puta, što je niknuo iz djela Isusa Krista (novoga kršćanskog života i djelovanja u Duhu Božjem, Kristovu i Duhu Svetom). Naime, izvjesni srebrar Demetrije izrađivao je od srebra Artemidine hramiće, čija je prodaja obrtnicima donosila dobru dobit. On je okupio sve koji su se bavili takvim poslom, te im je rekao da svi oni srebrari i proizvođači poganskih kipića ovim umijećem znaju svoje novčano blagostanje. Taj njihov uspjeh svojim propovijedanjem i uvjeravanjem, što svi oni dobro vide i čuju, Pavao je u Efezu i gotovo u svoj Maloj Aziji doveo u veliko pitanje, jer je uvjerio i preoobratio poveliko mnoštvo svojim govorenjem da nema rukotvorenih kipića bogova i božanstava koji bi mogli u nečemu pomoći. To njegovo zborenje prijeti opasnošću da i njihovo zanimanje kao i umijeće proizvodnje poganskih kipića bude ozloglašeno i ništa se neće držati do njih kao ni do hrama tobože velike božice Artemide, te će tako nestati toga lažnoga veličanstva što ga štuje sva Azija i sav tadašnji okolni grčko-rimski svijet.
Artemidin poganski hram u Efezu
Kada su sve to uvodno obrazloženje čuli o opasnosti za njihov zanat i zaradu na temelju kipića i drugih svojih poganskih amajlija, te njihove ugroze, veoma su se razljutili i počeli su viku i galamu s ovim sloganom: “Velika je Artemida efeška!“ Na arapskom hamāil je opasač od sablje; latinski amulet znači privjesak, a obje su riječi amajlija i amulet sa značenjem: predmeti za koji se vjeruje u poganskom duhu da svojom trajnom snagom štite od zlih sila i nevolja. Gdje nema pravoga Boga, događaju se lažna božanstva.
Sav je grad Efez odjekivao od tih uzvika i bio je uskomešan, što je pokazateljem životne borbe za zemaljske vrijednosti: novac, kulturu, promidžbu, ideologiju…, a ne za neke uzvišenije vrjednote: obraćenje, bijeg od grješnoga života prema sebi, drugima i Bogu, potom uzvišene vrjednote životne motivacije za nadzemaljske čežnje… Uz to jednodušno su nahrupile u kazalište razjarene skupine prosvjednika vukući sa sobom Pavlove pratioce, inače Makedonce Gaja i Aristarha. Učenici nisu dopustili Pavlu da dođe među uznemireni narod, a on je uporno želio i čak molio da ga puste. I neki su azijarsi, njegovi prijatelji, poslali k njemu izaslanstvo da ga razuvjere i zamole da uopće ne dolazi u kazalište.
Neki su izvikivali jedno, neki drugo jer je skup bio uskomešan, te mnogi nisu ni znali zašto su se strčali dokoni ljudi. Određeni broj osoba iz svjetine uputiše nekog Aleksandra što su ga Židovi gurali naprijed. On je mahnuo rukom hoteći se obraniti pred narodom. Ali, kada su doznali da je Židov, udarali su ga skoro dva sata vičući svi u jedan glas: “Velika je Artemida efeška!“ Potom je tajnik umirio svjetinu, te je rekao Efežanima da ga zanima tko to od ljudi ne zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i kipa “koji je
Prosvjedi u toj davnoj prošlosti
s neba pao“. Ta je činjenica neporeciva i zato je valjalo da budu mirni, te ništa brzopleto nije trebalo učiniti. Doveli su tu ljude koji nisu ni svetokradice ni hulitelji spomenute poganske božice. Mislilo se: ako Demetrije i njegovi obrtnici imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi se sastaju i djeluju, te neka to riješe, a tu su i prokonzuli, pa prema tome neka se tuže i neka im presude, a slobodno je iskati i u zakonitu skupu, te će biti sve riješeno. Ta, izloženi su opasnosti da za te nerede i pobune budu optuženi jer nema nikakva razloga kojim bi se mogla opravdati ova strka i zbrka. Kad je sve ovo izgovorio, raspušten je skup (usp. Dj 19,23-40).
Don Ilija Drmić
