Kao svojevrsni uvod u opis Trećega Pavlova misijskoga putovanja (54.-58.) napisao je sv. Luka da se Apostol naroda neko vrijeme zadržao u molitvi i pripremi, a onda je otišao, te zaredao pohađati kršćane i utvrđivati ih u vjeri, nadi i ljubavi kao i sve učenike u galacijskom području i Frigiji.
Galacija je povijesno područje u zapadnom dijelu središnje Male Azije, gdje su se u 3. st. pr. Kr. naselili keltski Galati. U 1. st. pr. Kr. Sjedinjena s Rimom u vrijeme Dejotara 25. god. pr. Kr. postala je maloazijskom provincijom.
Frigija je pokrajina u zapadnom dijelu središnje Male Azije, a obuhvaćala je dio anatolske visoravni između Lidije i Kapadocije, područja koja su poslije nazvana Velika i Mala Frigija. Ondje su se oko 1200. god. pr. Kr. naselili indoeuropski Frigijci, možda tračkoga podrijetla kako zaključuju stručnjaci. Tračani su plemena tračko-ilirske grane Indoeuropljana nastanjenih od 2000. god. pr. Kr. u jugoistočnoj Europi između Karpata, Egejskoga mora, Crnoga mora, Vardara i Morave, a središte im je bilo područje današnje Bugarske. Pod rimsku vlast došli su 46. god. pr. Kr., koji su dokrajčili Hetitsko Carstvo. Tu su i Cilicija i Galacija, kao i Pergam u Miziji. Frigija je prva maloazijska pokrajina koja je primila kršćanstvo.
Silazak Duha Svetoga na dvanaest Efežana
Apolon u Efezu. U grad Efez doputovao je Židov Apolon, rodom Aleksandrinac. Luka ga opisuje kao vrlo rječita čovjeka, koji je izvrsno znao i sveta Pisma. Budući da je ovaj mudri i učeni Židov dobro upoznao Put Gospodnji, vrlo “vatrene duše“ sve je izgovarao i druge pomno naučavao o Isusu, a što se tiče znanja o krštenju, jedino je on tada poznavao samo Ivanov oblik krštavanja – ivanovci u znak obraćenja i prihvaćanja Mesije. Tako je u određenoj prigodi smjelo zborio u sinagogi kada ga je čuo i pomno slušao bračni par Priscila i Akvila. Oni su ga nakon završene kateheze pozvali u svoj dom gdje su mu pomnije obrazložili i izložili put Božji i Kristov oblik krštenja koji je s vodom i Duhom Svetim.
A domalo je Apolon naumio otići u grčku pokrajinu s brdovitim krajem zvanim Ahaja, a inače se nalazi uza sjevernu obalu Peleponeza. Poslije je Ahaja postala rimskom provincijom s latinskim oblikom Achaia, koja je prostorno obuhvaćala cijelu kontinentalnu Grčku. Dodajmo, i to da je od 13. st. do 1432. god. Ahaja bila u sastavu francuske, a zatim latinske kneževine koja se zvala Moreja.
Spomenutoga Apolona ohrabrila su braća svojim razgovorima što će poći na to misijsko putovanje i djelovanje u Ahaji, ali i napisanim pismom u kojem je i preporuka tamošnjim učenicima da ga srdačno prime i ugoste. Kad je stigao onamo, uvelike se obradovao da može biti od koristi tim vjernicima po milosti Božjoj i s Duhom Svetim, jer je znao uspješno pobijati Židove javno tumačeći i pokazujući na temelju Pisama da Sin Božji Isus jest Krist (usp. Dj 18,24-28).
Pavao u Efezu i susret s ivanovcima. Za vrijeme boravka Apolona u gradu Korintu, Pavao je završio svoje pohode gornjih krajeva, te je potom doputovao u Efez, gdje je našao neke učenike. Ispričavši im svoja iskustva o propovijedanju i o mnogočemu drugome na svome putovanju, upitao ih je: Jesu li oni primili Duha Svetoga onda kada su povjerovali i kršteni? Tih dvanaest Efežana odgovorili su mu da oni uopće nisu ni čuli da ima, odnosno da postoji Duh Sveti. Pavao ih je upitao kako su onda oni kršteni. Odgovorili su mu da su kršteni krštenjem Ivanovim – ivanovci. Tada im je Apostol naroda održao svoju katehezu u kojoj je između ostaloga rekao ono što im je trenutno bilo bitno. A to je da je Ivan krštavao krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa. Čuvši, shvativši i prihvativši to Pavlovo tumačenje, odmah su se krstili u ime Gospodina Isusa. Nakon toga krštenja vodom i Duhom Svetim, Pavao je položio na njih ruke, te je tako na sve njih sišao Duh Sveti i otpočeli su govoriti drugim jezicima prorokujući (usp. Dj 19,1-7).
Osnivanje Crkve u Efezu. Kad se dogodilo silaženje Duha Svetoga na netom krštene muževe u Efezu, potom je Pavao jednom zgodom unišao u sinagogu, u kojoj je kroz tri mjeseca hrabro raspravljao s ljudima uvjeravajući ih u sve istine o kraljevstvu Božjem. Ali zbog nekih, okorjelih i nepokornih, koji su ocrnjivali Božji Put pred mnoštvom naroda, Pavao je odstupio od njih, odvojio je učenike, te danomice raspravljao u školi nekog Tirana. Trajalo je to dvije godine, a u Dj 20,31 to je bilo tri godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju. U te tri godine Pavao je, tvrde znanstvenici, u Efezu napisao sljedeće poslanice: Prvu poslanicu Korinćanima, dio Druge poslanice Korinćanima, a moguće Poslanicu Galaćanima i Poslanicu Filipljanima. Izvjesno vijeme proboravio je i u efeškom zatvoru (usp. Dj 19,8-10).
Skevini sinovi samozvani egzorcisti. Pisac Luka najprije obavješćuje u ovome odlomku da je Bog činio nesvakidašnja čudesa po rukama apostolovim i po cjelokupnom Pavlovu djelovanju. Način na koji su to ostvarivali bio je sljedeći: neki su na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela i tako bi s bolesnika nestajale bolesti, a iz njih su izlazili i zli duhovi. Ovo nalikuje na neke moguće pučke oblike liječenja prenošenjem energije s jačega na slabijega, sa zdravoga na bolesnoga, s autoriteta na podložnika i tome slično.
No, ovo što slijedi u daljnjem dijelu Djela apostolskih može se povezati s ovim evanđeoskim tekstom u kojem se kaže sljedeće: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici’!“ (Mt 7,21-23).
Uvijek je trebamo liječiti bolesne
A to ovome nalik glasi da su neki Židovi “zaklinjaoci-potukači“ pokušali zazvati ime Gospodina Isusa nad osobe opsjednute zlim dusima. Jedan od njih je zazivao govoreći ove riječi: “Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda.“ Ovo su pojedinačno i skupno činila sedmorica sinova nekoga židovskoga velikog svećenika Skeve. Na kraju zli im se duh obratio: “Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?“ I opsjednuti čovjek je nasrnuo na njih i nadjačao ih, te su oni goli i izranjeni pobjegli iz one kuće gdje se to istjerivanje Zloduha (egzorcizam) pokušalo obaviti. Kada su sve to saznali svi efeški žitelji, Židovi i Grci, najednom ih je sve obuzeo strah. Promislivši o svemu što se zbivalo, počeli su svi veličati ime Gospodina Isusa.
Mnogi od tih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja grješna djela, a podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijenili su ih očevidci, te su zaključili da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka. I zaključak ovoga odlomka sv. Luke glasi da se tako snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala, a može se dodatno reći da egzorcizme mogu obavljati samo one osobe u Crkvi koje imaju suglasnost i odobrenje od crkvene vlasti (usp. Dj 19,11-20).
Don Ilija Drmić
