Osvojio je sedam velikih medalja s Hrvatskom i danas, s 31 godinom i 19 natjecanja iza sebe u svim uzrastima u nizu (!), pustit će suze radosnice i kad Hrvatska, njegova Hrvatska, još ništa nije napravila. Ništa jer polufinale Europskog prvenstva još ne znači medalju. A njemu zlatna, bilo koja zlatna među seniorima, još uvijek nedostaje da bi zaokružio svoju reprezentativnu priču.
Iako je statistički igrao efikasnije turnire, Domagoj Duvnjak u Austriji, a to će se od petka preseliti i u Švedsku, igra vjerojatno najbolji turnir života. Neće on to sam priznati, jer nikad o sebi nije ni volio govoriti u superlativima, ali Duvnjak je danas lider Hrvatske. Kapetan u onom najpunijem smislu.
Kapetan koji će se prije svih baciti za loptom, koji će pasti s nogu da bi je ukrao, kapetan koji će motivacijskim krešendom napaliti suigrače, okupiti ih na terenu i koji će od navijača tražiti još i još. I sugerirati izborniku što odigrati u zadnjem napadu.
I zato su te suze bile razumljive. “Opet je umoran”, “nikad nije zdrav” i ostale konstatacije onih koji sve znaju i koji su uvijek u pravu pogodile bi svakoga, kamoli ne njega kojemu je ovo, a to je najbolji mogući odgovor svim tim bedastoćama, 20. uzastopno natjecanje u nizu. Može li to umoran i ozlijeđen sportaš?
Njegova je priča krenula u Đakovu. Otac Ivan bio je rukometni trener, majka Ivanka rukometašica, sestra također, pa je rukomet bio prirodan izbor iako ne nametnuti. S 15 je godina već igrao u prvoj ligi, godinu kasnije bio najbolji strijelac iste, što mogu samo odabrani. Ove krađe lopti koje danas gledamo i jesmo godinama prije, tada je radio još i više, pa je djed možda i požalio što je za svaku ukradenu loptu unuku obećao 50 kuna. Jedna anegdota kaže da je u međuškolskoj utakmici zabio baš sve golove za svoju momčad, njih 15-ak, međutim, njegovim gimnazijalcima nije pomoglo.
– Domagoj je kao mali dolazio na moje treninge sjedio i gledao, ali nikad ga nisam trenirao kroz momčad, tek individualno. Bio je svestran u sportovima, odličan i u nogometu, jednostavno se vidjelo da će, zahvaljujući fizičkim predispozicijama, dugačkim ekstremitetima i usklađenosti, biti uspješan. Sve ostalo je stvar mukotrpnog rada i treninga – rekao je otac, inače i profesor tjelesnog odgoja u osnovnoj školi, privremeno i hrvatski izbornik.
S 18 ga je, prije nego je trebao postati maturant, uzeo Zagreb. Probao je s kineziologijom, ali nije išlo u tom tempu. Tog je ljeta s kadetima uz Štrleka i Karačića u Estoniji osvojio europsko zlato i ostavio iza sebe u izboru za najboljeg igrača prvenstva Mikkela Hansena. Cijeli je turnir, zbog praznovjernosti, igrao u istim čarapama. Koliko je bio dobar, za juniore nije stigao ni igrati jer ga je Lino Červar prepoznao kao 18-godišnjaka i uveo u reprezentaciju uoči Eura u Švicarskoj koju na kraju nije vidio.
Tri godine kasnije HSV je probio rukometne barijere i platio Zagrebu milijun eura za njega. Bilo je to ulaganje koje je od kluba s njemačkog sjevera ubrzo prvi i jedini put učinilo europskog i njemačkog prvaka. Isplatilo se višestruko.
Kiel, institucija njemačkog i svjetskog rukometa, morao je imati takvog igrača i doveo ga je 2014. kao aktualnog najboljeg rukometaša svijeta u izboru IHF-a za godinu ranije. Nagradu je dobio 20-ak minuta nakon poraza od Španjolske za europsku broncu u Danskoj, pa je trebalo proći vremena da shvati što ona znači.
Sada, nakon 11 godina drila Bundeslige u kojoj na toj razini opstaju samo najbolji i najčvršći, kao oženjen čovjek za srednjoškolsku ljubav Luciju više ne ide glavom kroz zid. Ne može ono što je mogao s 25, ali sve nadoknađuje nekim drugim stvarima. Racionalnošću, na primjer, jer 21 golo iz 26 pokušaja za vanjskog igrača samo je za veliki pljesak. Balić je možda dodavao oku ugodnije, ali Duvnjak to radi na svoj način.
– Ne paše mi baš čuti tu hipotezu kako je moj sin Balićev nasljednik. Njih dvojica uopće se ne mogu usporediti. Ivano je jedno, Domagoj sasvim nešto drugo… Teško je roditi se kao Ivano, teško ga je prekopirati – dodao je otac.
I, stoga, kad nemamo Domu, nadimak mu u njegovom gradu, osjeti se. Od onih ovdje u Austriji početnih 10 minuta u kojima su nas Crnogorci bez njega prestigli do vjerojatno mu najveće reprezentativne boli kada mu je pukao list na otvaranju domaćeg Eura u Splitu. Završili smo peti, baš kao i u Njemačkoj 2007. godine kada je debitirao za reprezentaciju na velikom natjecanju. I od tada nikada, baš nikada s Duvnjakom u reprezentaciji, Hrvatska nije bila slabija od šestog mjesta. Treba li što dodati?
Ne, osim da ga moramo čuvati dok ga još imamo. A on je takva veličina da to zlato, ako pravda postoji, mora imati. Zvijezde će se valjda poklopiti u Stockholmu, piše 24sata.hr
Osobni karton
Rođen: 1. lipnja 1988. u Đakovu
Visina: 197 cm
Pozicija: srednji/lijevi vanjski
Klubovi: Đakovo, Zagreb, HSV, Kiel
Duvnjak s Hrvatskom
SP 2007. (Njemačka) 5. mjesto
EP 2008. (Norveška): srebro
OI 2008. (Peking) 4. mjesto
SP 2009. (Hrvatska): srebro
EP 2010. (Austrija): srebro
SP 2011. (Švedska): 5. mjesto
EP 2012. (Srbija): bronca
OI 2012. (London): bronca
SP 2013. (Španjolska): bronca
EP 2014. (Danska): 4. mjesto
SP 2015. (Katar): 6. mjesto
EP 2016. (Poljska): bronca
OI 2016. (Rio de Janeiro): 5. mjesto
SP 2017. (Francuska): 4. mjesto
EP 2018. (Hrvatska): 5. mjesto
SP 2019. (Njemačka/Danska): 6. mjesto
