U posljednje vrijeme, svjedoci smo brojnih, učestalih, konstantnih rasprava na temu cijepljenja odnosno imunizacije. Što je zapravo cijepljenje? Po definiciji je to postupak kojim se u organizam unose umrtvljeni ili oslabljeni uzročnici bolesti kako bi se potakla imunološka reakcija i kako bi organizam stvorio protutijela protiv uzročnika bolesti. Ukoliko se tijelo ponovno u budućnosti susretne s uzročnikom bolesti protiv koje smo cijepljeni, imunološki sustav će lako prepoznati neprijatelja i riješiti problem bez ikakvih problema.
Po ovoj definiciji sve izgleda jako lijepo i bezazleno. Međutim, sve više je onih koji su protiv cijepljenja jer taj postupak, navodno, uzrokuje različite bolesti kao što su autizam, autoimune bolesti, neuroderamtitis itd. Službena medicina neke od nuspojava priznaje ali duboko je na strani cijepljenja i smatra da su te nuspojave rijetkost, odnosno da je u svakom slučaju veća korist od cijepljenja nego od necijepljenja.
S jedne strane sve više je onih koji se odlučuju na necijepljenje, a s druge strane javljaju se bolesti koje su već zaboravljene. U tijeku je epidemija ospica u Srbiji. Ospice su bolest uzrokovane virusom morbilla Mogu imati smrtni ishod. Djeca se cijepe sa godinu dana života protiv ospica. Stručnjaci kažu, upravo zbog male procijepljenosti, dogodila se epidemija.
Tako se javljaju oni koji će reći, naravno da ću cijepiti dijete jer liječnici sigurno znaju najbolje. Drugi će reći, naravno da neću jer ja osobno poznam ljude čije je dijete nakon cijepljenja dobilo određenu bolest. Sve se to događa u realnom svijetu i dovodi do prave pomutnje sve one koji bi htjeli cijepiti svoje dijete, a ne znaju što učiniti. Naravno, uvijek se treba poštovati struku i slušati savjete liječnika. No, u ovom slučaju ni liječnici nisu baš sto posto sigurni i složni. Tako se može naći dosta onih liječnika koji su u najmanju ruku sumnjičavi prema cijepljenju. Imamo primjer prof. dr. Željka Poljaka, redovitog profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji javno izjavljuje kako ne bi cijepio svoju djecu. Imate primjer dr. Lidije Gajski, specijalistice interne medicine, koja je izrazito protiv cijepljenja djece. Često u medijima propagira antivakcinaciju. Može se naći još dosta onih stručnjaka koji su zapravo protiv cijepljenja, tj. koji cijepljenje ne preporučuju.
U ovoj cijeloj priči najmanje se gleda na roditelje djece koja se trebaju cijepiti. Kako se oni osjećaju? Kako cijepiti djecu ako jedan sveučilišni profesor i imunolog kaže ne? Zašto uopće postoje oni liječnici koji su protiv cijepljenja? Zašto se uopće cijepljenje toliko puno spominje? Tko će biti odgovoran za djecu oboljelu od cijepljenja, a tko će biti odgovoran za djecu oboljelu od necijepljenja? Pitanja su brojna, a odgovori izostaju. Nadamo se da će vrijeme donijeti neke korisne informacije u vezi cijepljenja jer sigurno nitko ne želi držati svoje dijete ispred mača sa dvije oštrice, a očito je da je cijepljenje, trenutno, upravo to.
