Sv. Petar/Šimun apostol rođen je u obitelji Židova Jone (Ivana) u gradiću Betsaidi, koji se nalazi sjeverno od Galilejskoga jezera/mora, a živio je u svojoj kući u blizini jezera u gradu Kafarnaumu. Mnogi taj grad s pravom nazivaju Isusovim gradom, a ta kuća u Kafarnaumu postala je s vremenom i Isusovom na tom galilejskom prostoru, a inače Isusov poočim Josip i njegova sveta Majka imali su kuću u Nazaretu. Naravno, sve se to zbivalo glede Isusova boravljenja u Kafarnaumu nakon poziva i odziva Petrova brata Andrije za apostola, te posredstvom Andrijinim i zvanja s odazivom samoga Petra za apostola, koji će s vremenom dobiti od Isusa prvenstvo među izabranom Dvanaestoricom apostola, zatim 72 odabrana i pozvana učenika. Petar se bavio ribarenjem skupa s bratom Andrijom, te s dvojicom Zebedejevih sinova, također izabranih apostola, Ivanom i Jakovom. Petar je bio jedan od prvih svjedoka praznoga Isusova groba nakon Kristova uskrsnuća, te jedan od onih kojima se uskrsli Krist najprije ukazao. Bio je nazočan na Pedesetnici kada je na Crkvu, apostole, učenike i vjernički narod sišao Duh Sveti, o čemu je već bilo govora na temelju svega onoga zapisanoga u Djelima apostolskim. Apostolski prvak propovijedao je u mnogim selima i gradićima po svojoj domovini kao i okružju, te u tadašnjim velikim gradovima Antiohiji i Rimu, a sudjelovao je na Prvom jeruzalemskom apostoslokom saboru oko 50. god. Napisao je dvije poslanice, prvu oko 63./64. i drugu oko 90. god.
Slijede opisi dvaju čuda što ih je Bog učinio po apostolu Petru u početcima svoje Crkve.
Ozdravljenje Eneje. Petrova pastirska služba je označena obilaženjem i pohađanjem kršćana posvuda u okvirima Svete Zemlje, Palestine i njezina okružja, te je tom zgodom sišao do “svetih“, zapravo kršćana u Lidi/Lodu, grada u središnjem Izraelu, jugoistočno od Tel Aviva ili Yafe, gdje je danas međunarodna zračna luka Ben-Gurion (David Ben-Gurionu: rođen 1886.; prvi izraelski premijer 1955.-1963.; umro 1973.). U rimsko doba naselje Lida zvalo se Diospolis (Zeusov grad). Iz Kapadocije dospio je u taj grad Lidu tadašnji vojnik, a budući mučenik sv. Juraj, koji je ubijen 23. travnja 303. u vrijeme cara Dioklecijana (rođen u Saloni 245.; rimski car 284.-305.; umro u palači pokraj Salone 316.). Rimljani su taj grad razorili 66.-68. god., Saladin 1191. god., Mongoli 1221. god. i dalje kroz povijest. Petar je tu našao nakon razgovora s ljudima nekog čovjeka poimence Eneja, koji je uzet ležao osam godina na postelji. Kad mu je Petar unišao u kuću, a s njime još žitelja iz okružja, rekao mu je nakon kratkoga razgovora: “Eneja, ozdravlja te Isus Krist! Ustani se i prostri sam sebi!“ On se ustao i od radosti nije odmah prostirao postelju, nego je sve pozdravljao zahvaljujući Bogu i Isusu Kristu po apostolu Petru. Postelja ga više nije zanimala unatoč tome što mu je dobro služila u nevolji. Kad su to vidjeli i doživjeli žitelji grada Lide i pokrajine Šarona, koja je udaljena od Hajfe oko 40 km, obratili su se Gospodinu i pridružili se kršćanima (usp. Dj 9,32-35).
Prema jednom tumačenju ime ovoga ozdravljenoga Eneje je grčkoga podrijetla, i to povezano s riječju heléne što znači baklja, sjaj, blistavost. Drugi tvrde da je od španjolske riječi enea što znači rogoz (močvarne i vodene zeljaste biljke raširene u tropskim, suptropskim i umjerenim područjima). I treće obrazloženje dovodi u svezu korijen riječi imena Eneja s latinskom riječi enea koja znači metal mesinga (grčka riječ métallon = ono iskopano iz rudnika). Možda bi bilo najprihvatljivije ono prvo, a to je baklja, sjaj, blistavost, ali i druga dva značenja imaju svoje mjesto u tome slogu, što će ga znanost odrediti. Uistinu ovaj je ozdravljenik bljesnuo na žitelje toga grada i oduševio ih za Isusa Raspetoga i Uskrsloga.
Po Petru Bog uskrisio Tabitu/Košutu iz Jope. Ovaj lučki grad Jopa na obali Sredozemnoga mora nazivao se i Jaffa (novohebrejski Yafo). Od 1950. god. povezan je s prijašnjim predgrađem Tel Avivom koje je otpočeto s gradnjom 1909. god. tvoreći jedincato područje s nazivom Tel Aviv Yafo. Grad je bio pod egipatskom, filistejskom, asirskom, makabejskom, rimskom vlašću, potom arapskom, križarskom, osmanlijskom, Napoleonovom, britanskom i izraelskom.
U toj Yafi/Jopi živjela je Isusova učenica Tabita, što znači Košuta. Imala je bogat život ispunjen dobrim djelima i milostinjama što ih je dijelila potrebitima. Oboljela je u to vrijeme Petrovih pastirskih pohoda tim krajevima, te je umrla. Spremili su je za pokop položivši je u gornjoj sobi kuće. Petar je tada bio u Lidi koja je blizu Jope. Učenici i sljedbenici Isusovi, čuvši da je apostolski prvak sv. Petar u Lidi, poslali su mu poruku po dvojici ljudi o preminuću Tabite sa zamolbom da dođe: “Dođi k nama, ne oklijevaj!“ Ovo je primjer kako vjernici i Kristovi sljedbenici mogu i Petru u teškim trenutcima ovako bez straha reći jer se na njih neće naljutiti ili izreći bez ikakva ustručavanja i bojazni. Božje dobre pastire valja voljeti i čuvati, jer se oni snagom poziva u Duhu Svetom žrtvuju za sve svoje stado.
Došavši spomenuta dvojica glasnika iz Jope u Lidu gdje su našli Petra, koji je, čuvši obavijest, odmah ustao i pješice krenuo s njima. Čim su stigli u Tabitinu kuću, odmah su Petra odveli u gornju sobu gdje je bilo položeno mrtvo tijelo spomenute Isusove učenice. Petra su najednom okružile sve udovice iz susjedstva, te su mu plačući pokazivale haljine i odijela što ih je Tabita/Košuta krojila i šila dok je još bila živa i s njima. Petar je to brzo pogledao i sve ih je istjerao van iz gornje sobe, a potom je kleknuo, pomolio se pa se okrenuo prema tijelu ove Košute i rekao je: “Tabita, ustani se!“ Ona je najednom otvorila svoje oči, ugledala apostola Petra, ustala se s postelje i sjela. Petar joj se kratko predstavio da je on Isusov apostol i da u njegovo ime liječeći ozdravlja tijelo i dušu, te vraća svaku utjehu i nadu, oslobađajući svakoga straha i potištenosti. Pružio joj je svoju pastirsku ruku i pridigao ju je s postelje. Potom je pozvao sve prisutne “svete“, tj. kršćane, među kojima su i one udovice, te im je svima pokazao Košutu živu.
Tabita je udovica, a po zanimanju krojačica i švelja. Njezin se život sastojao od djela ljubavi i milosrđa što ih je činila. Grčka inačica Tabitina imena jest Dorkás, tumači se činjenicom da je živjela u lučkom gradu, gdje su mnogi žitelji i posjetitelji razgovarali na grčkom jeziku. Dorkás je bilo često ime i među Židovima i među Grcima, a i danas je znanstveni naziv za vrstu životinje gazele (obična životinja gazela, Gazella dorcas).
Sv. Luka naziva Tabitu “učenicom“, što znači da je slijedila Put, Istinu i Život (usp. Iv 14,6). Ovom zgodom valja iskazati veliko divljenje snazi koju je apostol Petar imao od Uskrslog. Petrovo oživljenje Tabite podsjeća na slučaj Jairove kćeri, kada je Isus oživio umrlu djevojčicu (usp. Mt 9,18-25; Mk 5,21-43; Lk 8,40-56). Oživljenje Tabite je Petra, kao apostola i poglavara Kristove Crkve u njezinim početcima, učvrstilo u njegovim daljnjim koracima i djelima za rast zdravoga i odgovornoga kršćanstva kao i sinodalnoga hoda, puta. Uskoro je Petar otvorio vrata Crkve i poganima, te doživio i prvo obraćenje iz poganstva. Petar je tako prevladao granice nacije i židovske vjere, a svojim čudima pružio je svim ljudima nadu i ukazao na put spasenja.
Pročulo se to ozdravljenje o Košuti, kao i ono o Eneji u Lidi, po svoj Jopi, što je mnoge potaknulo na obraćenje i vjeru u Isusa Gospodina. Apostolski prvak Petar ostao je određeno vrijeme u Jopi kao gost u obitelji zanatlije kožara poimence Šimuna, Pertova imenjaka s onim prvim imenom što ga je Isus zamijenio novim imenom Kefa, Petar (Stijena), i to po službi što ju je dobio od svoga Gospodina za kojega je rekao prema Mateju (16,16) da je Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga (usp. Dj 9,36-43).
Don Ilija Drmić
