Luka piše da se anđeo Gospodnji javio đakonu Filipu i rekao mu da se ustane i pođe pješice prašnjavim putem, makadamom, utrenikom prema jugu, i to onim što iz Jeruzalema vodi prema Gazi, jer je pust. Tadašnja stara Gaza u južnom Kanaanu također je jedan od najstarijih gradova. Bila je važna kao lučki grad između kontinenata Afrike, Azije i Europe. Prostor staroga grada bio je osiguran položajem na brdu i još k tome obzidan gradskim zidom koji je imao četvera vrata. Arheolozi su pronašli na ovome području također stare sinagoge. Od 2005. tu živi oko 9 tisuća Židova.
Grad Gaza bila je dulje vrijeme poganska, a kršćana je bilo vrlo malo. Tu malu skupinu kršćana štitio je u tom rimskom razdoblju car Teodozije I. Veliki (rođen u španjoslom gradu Coca, 11. siječnja 347. – posljednji sveopći rimski car /379.-395./; umro u Milanu, 17. siječnja 395.). U vrijeme križara sagrađena je bazilika koja je posvećena u čast sv. Ivanu Krstitelju (rođen u Judeji početkom 1. st. po. Kr. – mučenička smrt 31./36.; spomendani: 24. 6. i 29. 8.), a Saladin ju je pretvorio u džamiju. I danas je to stanje takvo. Kršćana ima oko 3 tisuće. Postoji i Grčka pravoslavna Crkva, a Anglikanska zajednica iz Jeruzalema pomaže Bolnicu u Gazi, u čijem je okružju podignuta crkva u čast sv. Filipu.
Đakon Filip je učinio tako kako mu je rekao anđeo Božji. I dok je on pješačio prema uputama tim putem, najednom stiže dvoranin Etiopljanin koji je bio u službi kraljice etiopske kao visoki dostojanstvenik kandake Nubije (latinski candace/kandake = titula koju su u staro doba imale kraljice u Nubiji, odnosno Kraljevini Kuš). Nubija je područje koje čine južni Egipat duž rijeke Nila i sjeverni Sudan, u kojem je smještena većina današnje Nubije, a ostali dio teritorija je u Egiptu. Starogrčki i starorimski pisci često je poistovjećuju s Kraljevstvom Kuš.
Taj dostojanstvenik je bio na povratku iz Jeruzalema, gdje se bio poklonio u Hramu kao svojevrsni hodočasnik, ali nakon svojih obavljenih poslova. Sjedio je na svojim kolima i čitao sa znatiželjom knjigu proroka Izaije, što ju je vjerojatno dobio na dar od nekoga u jeruzalemskom Hramu prigodom spomenutoga pohoda. Tada je Duh potaknuo Filipa da bi se pridružio tim kolima i tome neznancu. Brzo je dotrčao i najednom je čuo kako taj na kočiji glasno čita tekst proroka Izaije. Malo je i sam Filip posluhnuo, te je priupitao nepoznatoga čitača razumije li to što on tako glasno čita. On mu je odvratio govoreći da ne može sve to razumjeti bez nekoga tko bi ga mogao u to uputiti najprije mu tumačeći vrijeme djelovanja proroka Izaije, a to je 8. st. pr. Kr.
Dodajmo i to da se rodio 765. god. pr. Kr. u Anatotu, oko 10 km udaljenu mjestu od Jeruzalema. U 25. god. života pozvao ga je Bog za svoga proroka, a to bijaše bilo 740. god. pr. Kr. U to vrijeme vladali su kraljevi Ahaz i Ezekija. Osim toga, valja protumačiti tome Etiopljaninu i sve Božje poruke po proroku Izaiji koje su rečene njegovu vremenu i svakome čovjeku u bilo kojemu budućemu vremenu, jer je svaki redak nadahnut od Boga i ima svevremensku poruku svim ljudima koji će se roditi na ovome svijetu. Tada je taj Etiopljanin zamolio Filipa da se popne na kola i sjedne pokraj njega, te je pokazao Filipu odlomak što ga je čitao iz toga dijela Svetoga Pisma, a taj ulomak, što ga je već prije pročitao, glasi: “Kao ovcu na klanje odvedoše ga, kao janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta. U poniženju sud mu je uskraćen. Naraštaj njegov tko da opiše? Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.“ (Iz 53,7-8).
Potom je ovaj znatiželjni dvoranin priupitao Filipa o kome to prorok Izaija govori, da li o sebi samome ili o nekome drugom. Đakon Filip je odlučno zamolio svoga suputnika da tako upravlja konjima kako bi što polaganije vozili utrenikom pa da bi mu mogao s radošću još štogod pročitati i sve objasniti, te je tumačeći taj odlomak Pisma i sve drugo došao do toga da mu je navijestio evanđelje, tj. samoga Isusa Krista.
Vozeći se tako u kolima, stigli su do nekoga jezerca, te je dvoranin, koji je već čuo Filipovo tumačenje o krštenju vodom i Duhom Svetim, upitao ovoga đakona vidjevši vodu: “Evo vode! Što priječi da se krstim?“ Filip mu zapovjedi da zaustavi kola, što je i učinio, te su obojica sišli u vodu, gdje ga je đakon krstio uranjanjem u tu vodu i izgovaranjem potrebitih riječi i molitava. A kad su izišli iz vode, Duh Gospodnji je zgrabio i nevidljivo odnio Filipa kojega dvoranin više nije mogao ni vidjeti jer je bio obuzet ljepotom Duha Božjega u sebi i posve čist od svih svojih grijeha što mu ih je Bog krštenjem oprao. Novokrštenik je i sam zahvaćen Duhom Svetim ostao u čudu preporoda vlastitoga bića, te nije više ni gledao gdje mu je krstitelj jer je postao dobrano dostatan sam sebi za nastavak života u Duhu Isusovu do susreta s novom krštenom braćom i sestrama. S radošću je motrio vodu i doživljavao svoj život laganim i poletnim, te je kao takav radosno i zanosno nastavio svojim putem noseći u srcu svoga krstitelja po kojemu je Bog učinio veliki pothvat obdarivanja milosti ovome čovjeku Etiopljaninu.
Filip se zatekao u Azotu/Ašdodu, koji se spominje u Starom Zavjetu: “Kad se približavao Azotu, pokazali su mu spaljen Dagonov hram, opustošeni Azot s okolinom, razbacana mrtva tijela i izgorjele ostatke onih koje je Jonatan spalio u ratu. Nagomilali su ih na hrpu na kraljevu putu.“ (1 Mak 11,4).
I kuda god je Filip prolazio, navješćivao je evanđelje svim gradovima dok nije stigao u Cezareju (usp. Dj 8,26-40). Nije izrijekom rečeno o kojoj je Cezareji riječ, ali zacijelo je to Cezareja Palestinska (latinski: Caesarea ad Mare ili Primorska), ruševine antičkoga grada južno od Haife u Izraelu. Inače, utemeljio ga je Herod Veliki potkraj 1. st. pr. Kr. Ime nosi po cezaru Augustu (Κaisáreia). Za Vespazijana postalo je rimskom kolonijom. U 2. st. bio je istaknuto kršćansko središte i biskupsko sjedište (Origen, Euzebije Cezarejski i dr.). Sačuvani su ostatci antičkoga grada: akvadukti, palača, kazalište, amfiteatar, hipodrom, hram i sl. Osim ovoga grada Cezareje uzmorske postoji i Cezareja Filipova u podnožju planine Hermona. To je antički grad s rezidencijom Heroda Filipa nedaleko od vrela rijeke Jordana. Danas su to ruševine u blizini sela Bāniyā’sa – domalo selo s ovim oblikom Panias u Siriji. Taj grad preimenοvaο je Herοd Filip u čast Tiberija Cezara u Cezareju Filipovu. Od 4. st. bio je ovaj grad biskupsko sjedište, a od 7. st. u vlasti je Arapa. U 12. st. osvojili su ga križari i ondje izgradili tvrđavu.
Savlovo obraćenje i Božji poziv za apostola. Znamenit je Savlov odlazak u Siriju i Damask, i to putem utrenikom koji je dug 240 km. On je bio posvema zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Isusovim, doslovno vodio ga je bijes, te je došao k velikomu svećeniku da mu dadne pisma s odobrenjima uhićivanja, privođenja okovanih u Jeruzalem i ubijanja sljedbenika toga Puta, odnosno načina života i djelovanja kršćana, muževa i žena, koje zatekne u sinagogama Damaska. Ovaj grad nastao je na rijeci Barada, i to na istočnom dijelu planinskoga vijenca koji je nazvan Antilibanon. On je udaljen 80 km od istočne obale Sredozemnoga mora na visoravni od oko 680 m nadmorske visine. Klima je polupustinjska zbog kiša s Antilibanona.
Međutim, dogodio se obrat u Savlovu životu. Kad se on tako putujući našao blizu Damaska, najednom ga je obasjala nebeska svjetlost i srušila ga na zemlju, te je potom čuo glas koji mu je govorio s nebeske strane: “Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Razumijevši te riječi, usudio se priupitati Gospodina, što ga je u srcu doživio kao svoga Gospodina: “Tko si, Gospodine? On mu je rekao: “Ja sam Isus kojega ti progoniš!“ Uz to mu je rekao i to da se ustane, zatim da uniđe u grad gdje će mu se sve reći što bi trebao činiti. Svi koji su ga pratili ostali su u čudu i bez riječi. Oni su čuli glas, ali nisu vidjeli tko ga je izgovarao. Budući da se Savao ustao s tla i s otvorenim očima gledao ali nije ništa vidio, te su ga poveli za ruku i uveli u Damask. Tri dana nije vidio, niti je išta jeo niti pio. Poznato je da čovjek može bez blagovanja hrane preživjeti više dana, a bez vode samo koji dan jer voda pomaže radu ljudskoga organizma. Pavao je izdržao 3 dana posteći od hrane i vode, jer je bio u posebnom i vrlo teškom duhovnom i tjelesnom stanju zaokreta svoga životnoga puta. Ovaj Damask po starini pripada među najstarije gradove svijeta.
U to Savlovo vrijeme u gradu Damasku živio je određeni učenik poimence Ananija, kojega je Gospodin u snu pozvao i naredio mu da se ustane iz sna i ode u ulicu zvanu Ravna, te da u kući Judinoj potraži Taržanina Savla. Upravo toga trena Savao se molio i u svome darovanom viđenju ugledao je toga Ananiju koji je ulazio u Savlovu sobu. Ušavši k njemu, pristupio je dotadašnjem progonitelju kršćana i najednom je položio na nj svoje ruke da bi progledao.
Dok je Ananija odlazio k Savlu, rekao je Gospodinu da je od mnogih osoba čuo o tom čovjeku, koji je obnevidio, kako je tolika zla nanio svetima – kršćanima u Jeruzalemu, te da je dobio od velikih svećenika i punomoć okivati sve koji u svojim molitvama prizivlju ime Isusovo i koji se nazivaju njegovim sljedbenicima. Gospodin Isus je odgovorio Ananiji da pođe k tome čovjeku, jer će mu on biti izabrano oruđe koje će ponijeti Isusovo ime pred narode i kraljeve, kao i sinove Izraelove. Isus će tome progonitelju Savlu uistinu pokazati koliko će za ime Isusovo pretrpjeti. Ananija nije oklijevao nego je žurno išao prema navedenoj ulici i kući. I kad je u nju ušao, odmah je položio na Savla ruke govoreći: “Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.“ I istog časa spale su mu s očiju ljuske, te je Savao progledao i ustao se. Najprije mu je posviješteno sve ono što mu se dogodilo pred vratima Damaska i u ovoj prigodi Ananijine iskrene molitve na poticaj Isusov, a potom je ovaj dotadašnji progonitelj Savao kršten vodom i Duhom Svetim, te je tako postao novi čovjek u Kristu s novim imenom Pavao. Donijeli su mu hrane i vode za okrjepu (usp. Dj 9,1-19). Kad se Pavao našao kasnije na saslušanjima pred tisućnikom vojske i kraljem Agripom, ispripovijedao je svojim tužiteljima dva puta ovu istu zgodu o svojem obraćenju, a zapisao je to i u Poslanici Galaćanima.
Don Ilija Drmić
