Stjepan je trebao biti podvrgnut regularnom pravnom suđenju po svim tadašnjim pravilima i zakonima Sanhedrina/Sinedrija s provedenim pravnim postupkom, a potom nakon presude uslijedilo bi izvršenje kazne, a ovako se dogodila brza i samovoljna presuda razjarene i razularene svjetine bez ikakve brige, zatim ljudskoga i vjerskoga straha, kao i odgovornosti, i to umorstvo kamenovanjem. Ovo se ne uklapa u civilizacijske običaje, a njih nažalost ima sve gorih i gorih. Luka je ovaj slučaj s prvim kršćanskim mučenikom prikazao tako da bude što sličniji Isusovu suđenju i smrti ali u ovom primjeru kamenovanjem, a u Isusovu slučaju razapinjanjem na križ. Obje su inačice izvršavanja kazne vrlo okrutne i daleko od ljudskog dostojanstva, što je pokazateljem čovjekove samovolje i umišljenosti. Civilizacija se ne pomiče s mrtve točke dokle god čovjek uzima sebi Božju vlast, a toga ima i u našem vremenu.
Vrlo je snažno ovo Stjepanovo svjedočenje, jer je s velikom ljubavlju prema Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu kao i prema svome nevjernome narodu, te valja posebno naglasiti kako je s dojmljivim uvjerenjem i snažnom vjerom da će Bog primiti njegov duh. Osim toga, Bogu se nije molio đakon Stjepan da im se njegov moćni Bog osveti sȃm ili po nekim Stjepanovim prijateljima, istomišljenicima i sljedbenicima novoga i snažnoga Isusova nauka. No, ovaj hrabri mladić molio se za svoje progonitelje da im Bog ovaj njihov zli čin njegova ubijanja kamenovanjem ne uzme za grijeh, da im sve to oprosti, te da se oni sami obrate i postanu ono što je i on bio i ostao u svojoj duši, a to je ljubitelj Isusa Krista, Boga Oca i Duha Svetoga.
Sve je to slušao i promatrao mladić zvani Savao, hebrejski Šaul, koji je rođen oko 5. god. po. Kr. u cilicijskom gradu Tarzu. Kao Židov proučavao je Talmud kod Gamalijela i naučio šatorarski zanat, pristao je uza stranku farizeja, te je postao revni njihov član. Prihvatio je progonstvo kršćana koji su se dobrano počeli brojno povećavati i umnažati. Sve je čuo i vidio što je đakon Stjepan izgovorio na temelju Svetoga Pisma Staroga Zavjeta o bitnim detaljima iz svete povijesti, i to povezao s Isusom Pravednikom o kojemu su govorili i drevni proroci, što ih je i spomenuo u pojedinim trenutcima svoga govorenja. Bog je, zacijelo, taknuo dušu Savla iz Tarza primjerom svoga vjernoga sluge i svjedoka Stjepana, koji je poslije Krista prvi njegov mučenik. Savlov poziv za apostola začet je tu pred vratima Jeruzalema, jer je doživio nešto posve novo, a to je: Stjepan ne umire s osvetom! On prihvaća smrt kao i Krist moleći za svoje progonitelje da im Bog oprosti! “A Isus je govorio: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’!“ (Lk 23,34).
Savao žestoki progonitelj kršćana. Dobri i bogobojazni vjernici i sljedbenici Kristovi dostojno su pokopali Stjepana uz veliko duhovno žalovanje za njim, kao i s dubokom vjerom da će ih on zagovarati kod Boga da nadiđu sve nevolje u svome životnom tijeku i životnoj borbi. Savao je, uistinu, postao žestoki progonitelj prvih kršćana u Jeruzalemu i okolici, ali nije ostao u tome zlobnome djelu. Ovdje se u Djelima apostolskim veli da je u taj dan pogibije đakona Stjepana nastao jaki i veliki progon Crkve u Jeruzalemu. Vjernici su se od straha raspršili po Samariji i Judeji. Savao je pustošio Crkvu ulazeći u kuće, odvlačeći muževe i žene, te ih je predavao u tamnicu (usp. Dj 8,1b-3).
Dok je Savao progonio i ubijao kršćane i na taj način samoga Krista, dotle je njega otpočela žestoko progoniti njegova vlastita savjest i svijest. To je bio vulkan u njemu i gore mu je bilo nego onima koji su nevini završili tijek ovozemaljskoga života, te zacijelo kao mučenici zadobili nebesku nagradu – život vječni.
Propovijedanje Riječi, izgon zlih duhova iz opsjednutih i ozdravljenja u Samariji. Oni raspršeni kršćani iz Jeruzalema i okolice, i to po Samariji, sami su postali navjestitelji Božje riječi po toj pokrajini. Tako je đakon Filip sišao u određeni samarijski grad u kojemu je otpočeo propovijedanje evanđelja Isusa Krista. Luka veli da je mnoštvo naroda jednodušno prihvaćalo Filipov govor slušajući ga i gledajući znamenja, tj. čudesa što ih je činio: izgonio nečiste duhove iz mnogih opsjednutih koji su ih napuštali vičući iza svega glasa, potom ozdravljali su i mnoge uzete, hrome, a zacijelo i s drugim težim i lakšim bolestima. Zbog svega toga naviještanja i ozdravljenja vratila se neopisiva radost u sve žitelje u onome kraju i u samome tome samarijskom gradu (usp. Dj 8,4-8).
Čarobnjak Šimun iz pokrajine Samarije. U tome samarijskom gradu čovjek poimence Šimun bavio se čarobnjaštvom dulje vrijeme. Opčaravao je narod svojim tvrdnjama da je on neki Veliki i sposobni čovjek. Svi odrasli i mlađi priklanjali su se govoreći da je on Snaga Božja, zvana Velika, a slijedili su ga i zbog toga što ih je dugo vremena opčaravao svojim vradžbinama. Svako vrijeme ima ovakvih svojih tipova i likova.
Ovdje valja zamijetiti na koji način svijet pokušava stvoriti nekoga koji će opčarati ljude i njima manipulirati. Taj način je da se toj budućoj osobi dadne uz ime prišivak Veliki, jer najveći broj ljudi ovoga svijeta pomami se za tim Velikim u kojem nema ništa od veličine. Toga ima i danas u našem svijetu, a ti veliki se vežu i uz veliku količinu novca do kojega su se dolibili. I onda oni umišljeni u svoje veličine otpočinju vladati svime pa i vladama vladaju. I nije uvijek lako odstupiti od tih Velikih, ali je moguće.
No, kad su povjerovali Filipovim riječima kojima je navješćivao evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, odstupili su od toga Velikoga, te su se krštavali i muževi i žene. Budući da je spomenuti čarobnjak Šimun slušao Filipa i njegove govore, pridružio mu se, te se krstio i bio je posve zanesen promatrajući znamenja i čudesa koja su se događala u narodu. On je sve to primio pod skrivenim vidom da se i on uključi u sve to, te da od svega toga izvuče svoju korist.
Ubrzo su i apostoli u Jeruzalemu saznali da je Samarija prigrlila riječ Božju i sav njezin puk, te su poslali među taj narod apostole Petra i Ivana. Kad su došli u samarijske krajeve, apostoli su se pomolili s okupljenim narodom za njih da bi nakon krštenja u ime Gospodina Isusa primili Duha Svetoga, jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao, nikoga nije zahvatio i ponio s naviještanjem i svjedočenjem. Nakon molitava uslijedilo je apostolsko polaganje ruku na njih i oni su tako primili Duha Svetoga.
Naime, vidjevši spomenuti Šimun da polaganjem apostolskih ruku na krštenike dolazi Duh Sveti, on ponudi njima novac moleći ih da oni i njemu dodijele tu moć dijeljenja Duha Svetoga, te da svatko na koga on bude polagao ruke također može primiti Duha Svetoga, a on bi dobio svoj novac. Koja utjelovljena svjetovnost u poimanju svetoga za oblike zarade?! Ovaj je primio krštenje po Filipu iz velikoga interesa za ovozemnom zaradom, a ne nebeskom, jer on nije do te zarade veoma držao.
Na te njegove riječi i ponude novca Petar mu je rekao: “Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. Ta, gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan.“ Na ove riječi apostolskoga prvaka Petra, bivši poganski čarobnjak i sadašnji necjeloviti kršćanski “vjernik“ Šimun, odgovorio je da se i apostoli kao i svi ostali mole za njega Gospodinu kako ga ne bi snašlo ništa od toga što je pomislio i rekao Petar u ime svih apostola i nazočnoga puka s primljenim darom Duha Svetoga!
Apostoli su putujući prema Jeruzalemu svjedočili ljudima iz mnogih samarijskih sela uskrsloga Gospodina i njegovu svetu i spasiteljsku Riječ, te su tako stigli u Isusov sveti grad (usp. Dj 8,9-25).
Don Ilija Drmić
