Svaki dan se vozi 800 kilometara na posao – i vraća se navečer. Djevojka Giuseppina Giuliano zasad nema ništa protiv. Ovako izgleda dnevna rutina „superputnika“ kako su je prozvali talijanski mediji.
Svaki dan 29- godišnja Giuseppina Giuliano iz Napulja ( Italija) ustaje u 3.30, doručkuje i sprema se za posao.
Ali ona ne radi u Napulju, nego u Milanu. Putuje oko 1.600 kilometara da bi radila kao zaposlenica u umjetničkoj školi – 800 kilometara u odlasku, 800 kilometara u povratku. Svoju dnevnu rutinu opisala je za talijanske novine a prenosi švicarski Blick.
Još uvijek živi s roditeljima i vozi se autobusom od obiteljske kuće u Napulju do glavnog željezničkog kolodvora. U 5:09 ujutro ukrca se na brzi vlak za Milano.
Nakon vožnje od nekoliko sati, Talijanka počinje svoju smjenu u umjetničkoj školi Boccioni na Piazzale Arduino točno u 10 sati.
Troškovi stanovanja su previsoki u Milanu
Navečer se vraća natrag. Završava posao u 17 sati, sjeda na vlak u 18:20 i kući je u 22:53. Ona i večera u vlaku. Tako putuje i radi od rujna. Njezina priča dospjela je na naslovnice u Italiji.
Nikada nisam dobila toliko pažnje, rekla je Giuseppina Giuliano. “Moram reći da mi posao uopće nije težak, kao ni putovanje vlakom”, kaže za novine – iako kaže da od djetinjstva boluje od plućne bolesti.
Glavni razlog suludog putovanja na posao su visoki troškovi života u sjevernotalijanskoj metropoli Milanu. Tamo je najam dvosobnog stana i do 1.800 eura. No njezina mjesečna plaća iznosi samo 1.165 eura.
Zahvaljujući putovanju na posao, može čak i uštedjeti dio svoje plaće. Prema vlastitim izjavama, superputnica plaća samo oko 400 eura mjesečno za putne troškove. Ona kupuje karte unaprijed i skuplja bodove za putovanja. Na kraju mjeseca život u vlaku košta je oko 400 eura.
Odlučila sam nastaviti
Uopće ne žali zbog odluke da ostane s roditeljima u Napulju. “Odlučna sam nastaviti”, kaže ona. “Svatko je slobodan odlučiti kako želi oblikovati svoj život, a ja sam donijela svoju odluku”, kaže mlada Talijanka.
U jednom trenutku ćuse vjerojatno preseliti u Milano. “Sada sam još mlada i mogu podnijeti umor, ali kako godine prolaze, ne mislim tako”, kaže ona. Vjeruje da će u kulturnoj metropoli u budućnosti pronaći povoljan smještaj.
Zato je apelirala na stanovnike Milana: “Možda među svim ljudima koji su čuli moju priču postoji netko dobrog srca koji ima sobu ili mali stan u blizini Milana i htio bi mi ga iznajmiti“.
