Odmah ovom zgodom nakana mi je reći i izmoliti s radošću svoju zahvalnu molitvu Bogu po zagovoru sv. Luke za ova Djela apostolska, kao i za ovaj opis prve kršćanske zajednice i svega ostaloga u svezi s njom, a poglavito s njezinim djelovanjem u ondašnjem Rimskom Carstvu. Uvijek će biti rado čitan i razmatran ovaj nadahnuti tekst, te ćemo svoje zajednice uspoređivati s tom prvom, prvotnom kršćanskom zajednicom u Svetoj Zemlji, i to u gradu Jeruzalemu, kao i u Antiohiji, Rimu i drugdje, a istovremeno ćemo svoje zajednice svih oblika i profila obogaćivati ovom prvom kršćanskom zajednicom, odnosno njihovom prožetošću Duhom Svetim koji ih je sabrao, nadahnuo i ujedinio, te sabirao, nadahnjivao i ujedinjavao. Kako je ovo ugodno čitati i o tome misliti, prevrtati svoje misli iz prošlosti u sadašnjost i budućnost, razmatrati, razmišljati i nasljedovati duh te izvorne prve i prvotne kršćanske zajednice!
Bijahu bili ovi kršćani postojani u apostolskom nauku, u zajedništvu života i djelovanja, zatim u slavljenju svetih otajstava, zapravo svete Mise koju su tada nazivali “lomljenje kruha“ (grčki: klasis tou artou/klasis tu artu; latinski: fractio panis/frakcio panis), što je dio za cjelinu euharistijskoga obreda i slavlja, te u svakodnevnim osobnim i zajedničkim molitvama. Ovdje je važno istaknuti da su prvi kršćani otpočeli pod vodstvom apostola oponašati Isusa i njegov život. Isus je bio kršten i sam krštavao, pa trebaju biti i oni kršteni, te svi koji njega nasljeduju, zatim Isus je slavio prvu Euharistiju ili Misu s apostolima, to su otpočeli činiti i njegovi sljedbenici pod vodstvom apostola. I tako je sve krenulo, te kroz povijesni vremeplov Crkve sakramenti su dobivali svoju formu.
Kršćani su bili nadahnuti strahopoštovanjem, čime je bila obuzeta svaka duša, a apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi su vjernici bili združeni i bilo im je sve zajedničko kako u smislu duhovnih tako i materijalnih dobara. Oni su čak sva svoja imanja i dobra prodavali i dobiveni novac međusobno su dijelili prema stvarnoj potrebi, što su je morali pomno uočiti. Svakoga dana jednodušno i postojano išli su u Hram i tamo su se molili, u kućama bi slavili svete Mise, odnosno “lomili kruh“, te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu za pravi i stvarni oblik života s izgovorenim hvalama Bogu. Zbog svega ovoga što su činili, bili su cijenjeni od ostaloga naroda koji im se pridruživao ili ih je tadašnja vlast progonila i ubijala. Zapravo oni su u svojoj skromnosti uživali naklonost svega naroda, što je mnoge od njih privuklo ovoj zajednici kršćana unatoč tim ondašnjim zastrašivanjima smrću, što se neprestance provlači kroz povijest svijeta i kršćanstva u njemu koje ga pobožanstvenjuje, oplemenjuje, obogaćuje, čini stabilnim i prikladnim za život svih ljudi u bratskom i sestrinskom zajedništvu. Čak, Gospodin Isus Krist je danomice zajednici pridruživao nove vjernike spasenike unatoč ubijanjima i progonima (usp. Dj 2,42-47).
Ovdje nastavljamo s opisom prvotne kršćanske zajednice, što je ustvari dodatak onome gornjem prikazu te kršćanske zajednice, jer nekako nadopunja ono prethodno razmišljanje o istoj toj kršćanskoj zajednici. Tekst izvrsno riše tu zajednicu govoreći da je u mnoštva onih što su prigrlili vjeru u Isusa Krista “bilo jedno srce i jedna duša“. Ovo je oduševljavajući tekst sv. Luke, kojim se mnogo toga kaže, nevjerojatno mnogo, gotovo sve je bitno rečeno o tim kršćanima. I ono što dalje slijedi u opisu tih kršćana posve je oduševljavajuće i razveseljujuće. Za nas današnje kršćane to je veoma poučno kako bismo i mi danas bili u ovome vremenu kao što su oni takvi bili u svome koje je inače bilo vrlo surovo i teško.
Naime, nijedan od tih prvih kršćana nije zvao svojim ništa od onoga što je posjedovao i imao, jer im je sve bilo zajedničko. Svatko je koristio zajednička dobra prema svojim potrebama i ništa više. Luka dalje piše da nitko među njima nije oskudijevao, svi su imali dostatno i dovoljno za ostvaraj svoga zemaljskoga života. Oni kršćani, koji su posjedovali zemljišta, kuće i drugo, prodavali su sve to, a utržak su donosili i stavljali pred noge apostolima, te se dijelilo svakomu koliko je kome trebalo. Koja veličina, visost, uzvišenost života s nesebičnim idealima (usp. Dj 4,32-35). Moguće da ih je na ovakav plemenit i gotovo u ovoj formi neponovljiv oblik života potaknuo nauk o paruziji, tj. skorom dolasku Božjem. Ako i jest, oni su nadahnuće uvijek Crkvi i oblicima ovakvih načina zajedničkoga življenja u ovome svijetu. Tu se valja sjetiti muških i ženskih redovničkih i monaških zajednica.
U ovo izričajno okružje ulazi i Barnabina plemenitost, što ju je sv. Luka utkao u ovaj izvještaj o našoj braći i sestrama, prvim kršćanima u Svetoj Zemlji, Palestini i u drugim dijelovima tadašnjega Rimskoga Carstva. Naime, Josip rodom Cipranin, što su ga apostoli prozvali Barnaba, a to ime znači Sin Utjehe, bio je levit, posjedovao je njivu, što ju je prodao, a novac je donio i postavio ga “pred noge apostolima“ (usp. Dj 4,36-37).
Dok sam čitao i razmatrao ovaj dio Lukina teksta, pao mi je napamet poganin Diogenet kojemu je nepoznati kršćanski pisac napisao oko 190. god. poslanicu poznatu s naslovom Poslanica Diognetu. U njoj on potiče Diogeneta da prihvati kršćansku vjeru u kojoj će i sam uživati radost života i spoznat će njezinu istinitost. Pisac govori da će mu istinska spoznaja biti u srcu, a život njegov prava riječ koju je primio. Tom će se riječju približiti stablu, ubirat će njegov plod i živjet će u obilju koje je željeno u Bogu, gdje zmija dodira nema i prijevara ne pobjeđuje. S ovom sam se Poslanicom susreo u Sarajevskoj Bogosloviji na predavanjima iz patrologije i čitajući je.
“Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi.
Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.
U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.
Da kažem jednostavno: Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.
Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“
Zgoda s bračnim parom prve kršćanske zajednice: Ananiji i Safiri. Zanimljiva je pripovijest iz tih vremena kršćanskoga cvjetanja naslovljena kao Ananija i Safira, što je pokazateljem da nije uvijek bilo sve savršeno ni u toj i takvoj zajednici, što ukazuje na činjenicu da je svijet nesavršena pozornica. Naime, u njoj se kaže da je neki čovjek poimence Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom prodao imanje. U dogovoru sa svojom spomenutom suprugom odvojili su nešto od utrška, a samo su jedan dio donijeli i postavili “pred noge apostolima“. Tada je Ananiju apostolski prvak sv. Petar priupitao: “Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce, te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo, te jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!“ Ove je riječi mogao izgovoriti samo postavljeni vrhovni autoritet u zajednici vjernika i apostola. Čuvši Ananija ove Petrove riječi, najednom se srušio na pod i izdahnuo, te je silan strah spopao sve uokrušce njih. Potom su dotrčali mladići, povili su ga, iznijeli van i odnijeli na obližnje groblje, te ga pokopali u grobu.
Otprilike tri sata nakon ovoga događaja uđe Ananijina žena Safira ne znajući što se dogodilo s njezinim mužem. Neustrašivi autoritet Petar upitao ju je: “Reci mi, jeste li za toliko dali imanje?“ Ona odgovori: “Da, za toliko.“ Petar ju je dalje priupitao: “Što vam bȋ da se složiste iskušati Duha Gospodnjega? Eto na vratima nogu onih koji ti pokopaše muža! I tebe će iznijeti!“ Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu, te su je oni isti mladići zamotali u povoje, iznijeli i pokopali je u istom groblju i grobu uz muža. Silan se strah proširio i spopao cijelu tadašnju Crkvu i sve koji su to čuli (usp. Dj 5,1-11).
Ovdje valja dodati da je ovaj opis glede vremenskih odrednica zgusnuti iskaz sv. Luke, koji ustvari svojom zgusnutošću još jače dramatizira ovaj problem proračunatoga uzimanja nešto novca za svoje tekuće potrebe nakon prodaje imanja i predavanja glavnine novca u riznicu Pracrkve. Očito je da su se oboje dogovorili za takav čin jer nisu imali povjerenja u ono što je bio jedan bitni dio te kršćanske zajednice, a on je u svezi s novčanim i materijalnim sredstvima potrebitim za naš ljudski život. Sve je ovo s njima, tj. s Ananijom i Safirom, imalo svoj vremenski tijek koji je ovdje sveden na minimum radi jakoga naglaska na nedosljednom davanju svega utrška upravi kršćanske zajednice. Htjelo se reći da svaki oblik krađe s nepravednim oblicima, kao što su mito i korupcija (latinski: corruptus – potplaćen) ili podmitljivost, potplaćivanje, donosi tešku bolest duha i tijela, te samu smrt.
Apostoli ustrajni svjedoci Isusova uskrsnuća. Što se tiče Isusovih apostola, oni su s jakom i velikom duhovnom silom svjedočili o uskrsnuću iz groba Gospodina Isusa, te su svi oni uživali veliku naklonost onih koji su ih slušali i pristajali u tu Isusovu zajednicu što su je oni postupno i polako osnivali utkivajući u nju novi duh života i moralnih vrijednosti, a upravo to ih je čuvalo u zajedništvu i vjernosti tim novim prihvaćenim i obećanim idealima (usp. Dj 4,32-35).
Don Ilija Drmić
