Papa Pio XI. na samom početku nove enciklike Quas primas (U prvoj…) objavljene 1925. god. prisjeća se svoje prve enciklike s naslovom Ubi arcano Dei consilio (Kad u nedokučivim naumima Božjim) iz 1922. s podnaslovom “O miru Kristovu u Kraljevstvu Kristovu“. U novoj okružnici je raščlanio vrhovne uzroke nesreća koje su preplavljivale i pogađale čovječanstvo, te je jasno rekao da je ta množina zala napala Zemlju, ljude udaljila od Isusa Krista i od njegovog presvetog zakona u svojim životima i običajima, u obitelji i u vladanju države, te neće puni i pravi mir zasjati među narodima dok pojedinci i narodi budu poricali i odbacivali Kraljevstvo našega Spasitelja. Postoje istosti i s današnjim vremenom.
Budući da se Kristov mir nalazi se u Kristovu kraljevstvu, stoga Papa ide za tim da osnaži mir i obnovi u svijesti naroda Kristovo kraljevstvo. U Crkvi se jedino nalazi prava mogućnost za spasenjem po utemeljitelju te Crkve Gospodinu i vrhovnom Kralju, kao i nada za boljim vremenima zbog čega je proglašena i Sveta godina (1925.), u kojoj se razmišljalo o hrabroj misijskoj djelatnosti u Crkvi s njezinim neporaženim misionarima kao i širenju toga kraljevstva u svim dijelovima ovoga svijeta. Stoga su tijekom te Svete godine dolazili u Rim mnogi vjernici da se mole na grobovima apostola i da budu potaknuti na istinski život podložni suverenitetu Isusa Krista. U toj Svetoj godini Papa je uzdigao na čast oltara šest djevica i ispovjednika, što je ujedno veličanje Krista Kralja i njegova Kraljevstva što se širi, a vjernici su iz zahvalnosti, čuvši za spomenutu kanonizaciju, pjevali pjesmu Tu, Rex gloriae Christe – Ti, Kralju slave Kriste! “I tako, dok ljudi i narodi, otuđeni od Boga, kroz vatru mržnje i bratoubilačke borbe trče u propast i smrt, Crkva Božja, ne prestajući ljudima nuditi duhovnu opskrbu, rađa i oblikuje nove naraštaje svetaca za Krista, koji nikada ne prestaju uzdizati do vječnog blaženstva nebeskog kraljevstva sve one koji su mu se pokoravali i vjerno mu služili u kraljevstvu zemaljskom,“ riječi su pape Pia XI. iz njegove enciklike.
U toj jubilarnoj godini obilježeno je 1600 godina od Nicejskog sabora (20. svibnja – 25. srpnja 325.), koji je donio ovu istinu o Isusu Kristu: Isus Krist je “iste biti s Ocem (homoousios tou Patrou – istobitan s Ocem), Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren…“ (Nicejski simbol vjere, 19. lipnja 325.). Papa se raduje što će proglasiti na kraju jubilejske godine blagdan Krista Kralja i što će u Rimu slaviti tu svetkovinu za vrijeme svete Mise, o kojemu je Sabor u Niceji odredio i proglasio dogmom katoličke vjere – istobitnost Krista Jedinorođenca s Ocem, uvrstivši to u svoj Simbol vjere, i to riječi koje govore da Kristovu kraljevstvu neće biti kraja i naglasivši Isusovo kraljevsko dostojanstvo. Pri kraju Svete godine uveo je u sveto bogoslužje svetkovinu posvećenu Gospodinu našemu Isusu Kristu Kralju, te poželio neka se na taj blagdan svake godine obnavlja posveta cijelog ljudskog roda Presvetom Srcu Isusovu, istom formulom koju je Pio X. (1935. – papa od 4. kolovoza 1903. do smrti 20. kolovoza 1914.) naredio da se svake godine molitveno izgovara. Ovaj je blagdan s najboljim plodovima za Crkvu i vjernike, te za civilno društvo u kojem su i vjernici kao i njihovi pravedni zakoni kojima se usmjeruje sveukupno djelovanje na dobro unutar država.
Papa u svojoj enciklici nakon uvodnih razmišljanja otpočinje biblijsko-teološki govor o Kristu Kralju svega stvorenoga. Najprije veli da je bio opći i drevni običaj nazivati Isusa Krista Kraljem zbog vrhunskog stupnja izvrsnosti što ih posjeduje, te vlada u inteligenciji ljudi kao potpuna Istina koju ljudi trebaju znati i po njoj djelovati i živjeti. Također Krist vlada nad ljudskim voljama, jer je Isusova ljudska volja potpuno i savršeno podložna svetoj božanskoj volji, te utječe na našu slobodnu volju i raspaljuje je za plemenite svrhe. Uči da Krist kraljuje u srcima ljudi jer, sa svojim vrhunskim milosrđem (Ef 3,19) i svojom krotkošću i dobrohotnošću potiče da ga ljudi neizmjerno vole, te nikada nije bio niti će ikada biti itko toliko voljen kao Isus Krist. Međutim, pripada Isusu Kristu kao čovjeku naslov i moć Kralja, jer je on primio moć, čast i kraljevstvo od Oca (Dan 7,13-14). Isus kao Božja Riječ, koji je istobitan s Ocem, ne može a da nema zajedničko s njim ono što je svojstveno božanstvu i, stoga, također kao Otac posjeduje isto vrhovno i apsolutno kraljevstvo nad svim stvorenjima.
Nakon ovoga slijedi ukazivanje na Kristovo kraljevsko dostojanstvo u Svetome Pismu, koje govori o tome na svakom koraku, tvrdi Papa. Evo dalje doslovnoga teksta iz enciklike ili okružnice.
“Stoga ga nazivaju vladarom koji će se roditi iz Jakovljeve loze (Br 24,19); onaj kojeg je Otac postavio za Kralja na svetoj gori Sionu i koji će primiti narode u baštinu i posjed krajeve zemlje (Sol 2). Svadbeni psalam, gdje se pod slikom i prikazom vrlo bogatog i vrlo moćnog Kralja slavio onaj koji je trebao biti pravi Kralj Izraela, sadrži ove izraze: Tvoje prijestolje, Bože!, ostaje u vijeke vjekova; žezlo njegova kraljevstva žezlo je pravednosti (Ps 45, 7-8). I izostavljajući mnoge druge slične tekstove, na drugom mjestu, kao da bi se bolje narisao Kristov lik, proriče se da njegovo kraljevstvo neće imati granica i da će biti obogaćeno darovima pravde i mira: Pravda i obilje mira cvast će u njegovim danima… i on će dominirati od jednog mora do drugog, i od jednog do drugog kraja kugle zemaljske.
Ovom su svjedočanstvu dodana i druga, još izdašnija, i to od proroka, a uglavnom dobro poznatoga Izaije: Djetešce nam se rodilo i Sin nam je dan, koji nosi poglavarstvo na svojim ramenima; i ime će mu biti Divni, Savjetnik, Bog, Jaki, Otac budućega vijeka, Knez mira. Njegovo će se kraljevstvo proširiti i mir nikada neće prestati; On će sjediti na Davidovu prijestolju i posjedovat će njegovo kraljevstvo kako bi ga ojačao i učvrstio, čineći da jednakost i pravda vladaju od sada i zauvijek (Iz 9,6-7). Istu stvar koju Izaija proriče s drugim prorocima, tako Jeremija, kada govori da će se iz Davidove loze roditi pravedni potomak, da će kao Davidov sin kraljevski vladati i da će biti mudar i suditi na zemlji (Jr 23,5). Tako Daniel, navješćujući da će Bog nebeski osnovati kraljevstvo, koje nikada neće biti uništeno…, ostat će vječno (Dan 2,44), te malo kasnije dodaje: Promatrao sam tijekom noćne vizije, i gle, dođe među oblake nebeske osoba za koju se činilo da je Sin Čovječji; koji je išao naprijed k Staromu od mnogo dana i doveo ga pred njega. I dao mu moć, čast i kraljevstvo; I svi će mu narodi, plemena i jezici služiti; njegova je moć vječna moć, koja se neće oduzeti, i njegovo je kraljevstvo neuništivo (Dan 7,13-14). One Zaharijine riječi gdje on proriče krotkog Kralja koji će, popevši se na magaricu i njezino magare, ući u Jeruzalem, kao Pravednik i Spasitelj, s aklamacijama mnoštva (Zah 9,9), nisu li ih sveti evanđelisti vidjeli ostvarene i provjerene?“
Nakon starozavjetnih glavnih navoda slijede navodi iz Novoga Zavjeta. “U ovom trenutku, ostavljajući postrance poruku arkanđela, kojom je Djevica bila upozorena da će roditi dijete kojemu će Bog dati prijestolje Davida, njegovog oca, i koje će vječno vladati u kući Jakovljevoj, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Lk 1,32-33), sam Krist svjedoči o svom kraljevstvu, budući da se moli i u svom posljednjem govoru obraća se narodu govoreći o nagradi i kaznama koje su vječno rezervirane za pravedne i opake; moli kada odgovara rimskom namjesniku koji ga je javno pitao je li kralj. Sada, konačno, nakon svoga uskrsnuća, povjerivši apostolima zadaću poučavanja i krštenja svih naroda, on je uvijek i u svakoj zgodnoj prilici sebi pripisivao naslov Kralja (Mt 25,31-40) i javno potvrdio da je Kralj (Iv 18,37), te svečano objavio da mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). Pod tim se riječima ne misli ni na što drugo osim na veličinu njegove moći i beskrajnost njegova kraljevstva. Stoga ne čudi što ga sv. Ivan naziva knezom kraljeva zemaljskih, te što on sam, prema apokaliptičkom viđenju, na svojoj haljini i bedru nosi natpis: Kralj kraljeva i Gospodar onih koji dominiraju. Budući da je Otac postavio Krista kao univerzalnog nasljednika svega (Heb 1,1), potrebno je da Krist vlada sve dok, na kraju stoljećȃ, ne podloži sve svoje neprijatelje pod noge Božjeg prijestolja (1 Kor 15,25).“
Priredio don Ilija Drmić
