Rasprava o uskršavanju mrtvih traje od praroditelja i prenosi se s pokoljenja na pokoljenje kao jedna od najzanimljivijih životnih tema. Kad se čovjek osvijesti i otpočne razmišljati o svijetu u kojem se našao i kada vidi kako umiru ljudi u njegovu okružju i kako bivaju pokopani, njegov ljudski um samopobudno otpočinje razmišljati o sebi i svima koji su isti kao i on s ostalim živim bićima koja su mu slična po dahu života. Teško može prihvatiti činjenicu da je došao niotkud, da živi isprazno i da ne putuje nikud i nikamo, te da njegovo sveukupno djelo mora strunuti, nestati, propasti kao i on sam. Postupno spoznaje što je Bog u Svetome Pismu rekao o čovjeku i njegovu putu, te tim razmatranjima dodaje i svoja stalno ih nadopunjujući nekim novim činjenicama i istinama o zemaljskom prolaznom životu i nebeskome vječnome životu, u oba stanja s Bogom. Ovo pitanje o uskrsnuću zaokuplja svakoga razumnoga čovjeka, te staro je koliko i sam čovjek, a trajat će koliko i čovjek. Valja zapamtiti da čovjek ima slobodu ali ne potpunu; jer, kao što dijete ne može reći ocu i majci: Ja sam vas dvoje rodio, tako i čovjek ne može Bogu reći: Ja sam postao prije tebe! Ja sam veći od tebe i iznad sam tebe!
Ovdje u evanđeoskom odlomku (Lk 20,27-40; Mt 22,23-33; Mk 12,18-27 – C) imamo zapisanu raspravu određene skupine stranačkih i vjerskih predstavnika saduceja koji nisu vjerovali u uskrsnuće čovjeka, odnosno njegova tijela nakon njegove smrti i raspadanja u prah i pepeo u grobu. Farizeji su naprotiv stavu saduceja o nevjeri u uskrsnuće očitovali svoje vjerovanje u uskrsnuće mrtvih što će se zbiti u određenom povijesnom trenutku i prema Božjem narisu.
Ovi predstavnici saduceja, a zacijelo okruženi po običaju i mnoštvom puka koji je pratio te zanimljive razgovore, pogotovo kada su u društvu s Isusom, pristupili su k Isusu i hrabro su mu ispripovijedali vrlo zanimljiv primjer iz života, koji se vjerojatno nije ni dogodio u takvom obliku, ali ispripovijedan je radi pitanja koje su nakanili postaviti Sinu Božjemu nakon iskazanoga primjera. Evo toga njihova oprimjerenoga kazusa iz kojega će iskrsnuti i određeno pitanje. Naime, Mojsije im je napisao: Ako umre bilo čiji brat bez muškoga potomka i njegova žena ostane udovica, slobodno je bratu njezina muža uzeti tu ženu za svoju ženu, te s njome dalje podizati porod svome pokojnom bratu. To je zakon levirata (latinski: lēvir – brat muža). U judaizmu prema Ponovljenome zakonu postoji leviratski brak koji obvezuje brata umrloga da se oženi s udovicom, tj. ženom svoga brata.
U toj knjizi piše za braću koja zajedno stanuju pa jedan od njih umre bez potomaka, žena pokojnoga može se preudati ali ne izvan njihove kuće, nego neka k njoj pristupi njezin djever i uzme je sebi za ženu, te izvrši djeversku dužnost. A prvi sin koga ona rodi neka ostane na ime njegova pokojnoga brata da njegovo ime ne izumre u Izraelu (usp. Pnz 25,5-10). I sada saducej koji je vodio razgovor nastavlja nizati svoju priču govoreći da je tako u jednoj obitelji bilo sedmero braće. Prvi oženjeni brat umre bez poroda, zatim u duhu leviratskoga zakona drugi brat se oženi s ovom udovicom i umre također bez djece, pa tako se isto dogodi trećemu bratu, te napokon sve do jedan pomre ne ostavivši djece. Na kraju je umrla i žena. I nakon ovoga ispripovijedanoga niza pomrle braće koji ostadoše bez poroda slijedi saducejsko pitanje Isusu: Budući da su spomenutu ženu imala za svoju ženu sedmorica braće, kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću mrtvih?
Na ovo pitanje Božanski učitelj je odgovorio da se djeca ovoga svijeta žene i udaju, naravno ostavljajući porod ili ne, što je u oba slučaja Božji dar. No, koji su završili tijek ovozemnoga života tako da su se našli dostojnima onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, oni se više niti žene niti udaju. Osim toga, oni više ne mogu niti umrijeti u toj novoj nebeskoj zbilji. Oni su smrt osjetili, doživjeli i proživjeli, te je nadišli uskrsnućem. Usporedio ih je i izjednačio Sin Božji u našem ljudskom jezičnom iskazu s anđelima i nazvao ih je i sinovima Božjim zato što su sinovi uskrsnuća.
Dalje je nastavio sjećajući se starozavjetnoga Gorućega grma pred kojim je obuću izuo veliki Božji čovjek, vođa svoga naroda i prorok Mojsije, te osjetio i spoznao da mrtvi ustaju, a Gospodina je nazvao Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. Taj Bog nije samo Bog mrtvih, nego živih, jer svi njemu žive, u njemu i za njega!
U nebu nema niti udaje niti ženidbe, pa prema tome spomenuta žena ostaje slobodna za zajednički nebeski život u gledanju slave Božje skupa sa svojim muževima, a nažalost, ljudski gledano, bez djece, koja je nakon zemaljske životne zbilje neopisivo veća i ljepša nego slava njegova u ovome tvarnome svijetu i njezinoj djeci, kako Isus reče, da se ta djeca žene i udaju u ovome svijetu, a u onome nebeskome nije to potrebno. Svi će tamo u toj ljepoti vidjeti samo jednoga Zaručnika, a to je Isus koji je uskrsnuo i uzašao u tu nebesku zbilju.
Riječ uskrsnuće na grčkom jeziku glasi anástasis, što znači podizanje, ponovno ustajanje – uskrsavanje. Ta riječ upotrebljava se posebno za uskrsnuće mrtvoga ljudskoga tijela iz groba. Sv. Pavao o uskrsnuću razmišlja u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, govoreći da se propovijeda Kristovo uskrsnuće među vjernicima, te se pita kako to da neki među njima zbore da nema uskrsnuća mrtvih. Potom on odgovara: Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. U tom slučaju uzalud im je propovijedanje i vjera u kojoj žive, potom propast će i oni koji u vjeri usnuše u Kristu. Stoga, veli Pavao, da smo najslabiji od svih stvorova ako se samo u ovom zemaljskom i prolaznom životu ufamo u Krista. Međutim, apostol naroda odlučno naviješta da je Krist uskrsnuo od mrtvih i on je prvina usnulih! Po prvome čovjeku Adamu je ušla u svijet smrt, a u punini vremena po Čovjeku Isusu Kristu došlo je i uskrsnuće od mrtvih! Svi u Adamu umiru, a svi će u Kristu biti oživljeni, i to prvina Krist, a zatim koji su Kristovi o njegovu Dolasku kada će se zbiti podlaganje svih neprijatelja pod noge njegove, a posljednji neprijatelj, što će ga obeskrijepiti, jest Smrt (usp. 1 Kor 12-28). I u Starome Zavjetu imamo misao koja nadaje uskrsnuće mrtvih. “Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti!“ (Hoš 13,14).
Evanđelist Matej piše kako je Isus saducejima odvratio da su u zabludi glede svojih mišljenja o životu i uskrsnuću, jer ne razumiju “Pisama ni sile Božje“. O uskrsnuću nema ženidbe niti udaje, nego su svi na nebu kao anđeli (usp. Mt 22,29-30). Kod Marka čitamo da se zabrinuti saduceji uvelike varaju prigodom pitanja postavljena Isusa u svezi sa sudbinom žene, koja je imala sedam muževa, kome će biti žena o uskrsnuću (usp. Mk 12,27). Isusovim rješenjem sudbine žene da je slobodna za život u nebeskoj stvarnosti, riješeno je i možebitno pitanje njezinih muževa, tj. i oni su slobodni za život u nebeskoj zbilji gdje više nema zemaljskih odredbi o ženidbi koja je postavljena od Boga radi umnažanja potomaka i zajedničkoga oblika života muškarca i žene u braku. U nebu, koje valja zaslužiti, Zaručnik će biti samo jedan, a svi ostali su njegova voljena djeca stečena njegovom krvlju.
Isus je u raspravi o postu (Mt 9,14-15) odgovorio na prigovor Ivanovih učenika da Isusovi učenici ne poste: “Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!“ Očito je da je Isus taj Zaručnik, kojemu ćemo doći samo s dobrotom i ljubavlju.
I u prispodobi o deset djevica (Mt 25,1-13) imamo nebeskoga zaručnika: “Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“
Saduceji, nevjernici uskrsnuća, ostali su nijemima na kraju ove rasprave, nisu više ništa rekli niti su išta znali reći, jedino je opći muk narušila skupina pismoznanaca koja se oglasila: “Učitelju! Dobro si rekao!“ I zaista, saduceji se nisu više usuđivali upitati ga bilo što, a mnoštvo je ostalo zaneseno Isusovim naukom. U ovome svijetu ispod neba uvijek ima saducejske sumnje i nevjere.
Don Ilija Drmić
