Ovdje najprije kratko razmišljamo o Kristovoj sveopćoj ljubavi i Duhu Branitelju koji će sići na Crkvu na Duhove, te u njoj trajno ostati kao i na njezinim članovima, posebice onima koji je vode kroz ovaj svijet, a budući da je nakon 6. vazmene nedjelje (9. svibnja 2021.) u četvrtak (13. svibnja) svetkovina Uzašašća Gospodinova, donijet ćemo također prijedložak za razmišljanje o toj svetkovini.
Odlomak iz Ivanova evanđelja (Iv 14,15-31) donosi jednostavnu a vrlo bogatu tvrdnju koja kaže: Ako ljubimo Krista, onda obdržavamo i njegove zapovijedi, vršimo zapravo sve Božje odredbe. Onima koji se trude da ustraju na tome putu, Bog šalje Duha svoga kako onda u počecima Crkve tako i uvijek. “Svijet“ Duha Istine ne prima jer ga tobože ne vidi i onda ne poznaje, a to je zato što su se ljudi svijeta posvema zatvorili za djelovanje Duha Istine. Oni ne žele čuti Duhovu istinu i Božji zakon ljubavi, te ga zato i ne vide, a i ne žele ga vidjeti, ne znaju ga, a ne teže za tim da ga spoznaju, ne doživljavaju ga u svome biću i naravno ne otvaraju mu se ni u kojem životnom stanju i stadiju. Oni su stvorili oko sebe bedeme da ih ne bi dotakla Božja istina po Duhu Svetome. Taj svijet je svjestan da ne bi mogao činiti ono što inače redovito čini u svome životu, a to je strogo svjetsko i pomiješano sa svim vrstama grijeha, kada bi dopustili u sebi djelovanje Duhu Istine, koji onda, pročistivši čovjekovo biće u svim dijelovima, mijenja sve odnose nabolje, i to prema sebi, drugima i svijetu koji nas okružuje, a pogotovo prema Bogu stvoritelju svega što jest, te posebice čovjeku kruni svoga stvaranja (usp. Ps 8). Svijet zatvoren za djelovanje Duha Istine ne može ni vidjeti Krista, niti s njime ostvariti svoj život zbog svoje uskogrudnosti za velike vrijednosti Božje, a do krajnjih mogućnosti kod svjetovnih ljudskih bića otvorene za vrjednote što ih nudi svijet sa širokim i prostranim putovima i trajno otvorenim vratima (Dva puta: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ /Mt 7,13-14/). Isus također govori o tome da njegovi učenici i apostoli, a odnosi se i na sve one koji će po sakramentu krštenja ući u zajedništvo Trojstva i u Crkvu, primaju i spoznaju toga Duha Istine i on ostaje u njima. Osim toga, zbori i o tome kako smo svi povezani u Duhu i po Isusu Kristu i Kristovu duhu s Ocem i međusobno, jer to je zadaća Duha Božjega da objedinjuje ljude, vjernike, krštenike, krizmanike i kroza sve ostale sakramente.
Mi smo Božja obitelj koja se ostvaruje najprije na ovome svijetu, a potom na drugome nebeskome svijetu, o kojemu nemamo svoje iskustvo dok smo na ovom svijetu, ali imamo Božje poruke, znakove, te samoga Sina Božjega Isusa Krista, Drugu Božansku Osobu. On nam je Put, Istina i Život ili kako On sam ireče: “Ja sam Put i Istina i Život.“ (Iv 14,6). Krist nam je tumač sve naše i Božje zbilje, ovdje i gore u drugoj zbilji, koja je zapisana po nadahnutim piscima Evanđelistima i ostalim inspiriranim svetopisanskim piscima. To jedinstvo u toj velikoj obitelji čuva i njeguje Duh Branitelj, ali ako mu dajemo prostor u sebi za njegovo djelovanje. Sam Isus kaže da nas vjernike i zemaljske putnike, hodočasnike neće ostaviti u ovome svijetu kao siročad, te da budemo bez Duha i ruha i kruha. On obećava ponovni dolazak svojima nakon uskrsnuća do uzašašća, ali i k nama na kraju povijesti jer je on živ i živi za nas, kao i mogućnost da ga vidimo i da spoznamo Kristovu povezanost s Duhom Svetim i s Ocem, te našu povezanost s Kristom. Evanđeoski odlomak je prstenasto uokviren istom tvrdnjom o ljubavi prema Kristu i Bogu Ocu u Duhu, te o obdržavanju zapovijedi što nas čuvaju na ovozemaljskom putovanju koje za svakoga dostatno traje prema volji Božjoj. “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ (Iv 14,21). Imati zapovijedi, čuvati ih znači posjedovati, obdržavati, po njima živjeti, prema njima poučavati druge i upućivati ih da ih usvoje kao najveću vrijednost od Boga datu nama ljudima. Pojam čuvanja znači i prenošenja s jednoga pokoljenja na drugo, što je protežno kolektivno čuvanje u smislu prepisivanja pergamena, knjiga, tiskanja, komentiranja, pisanja o tome i govorenja, to je cijeli sustav čuvanja i njegovanja, te nasljedovanja zapovijedi o ljubavi. U tom slučaju ostvaruje se međusobna ljubav između nas vjernika i našega Gospodina Isusa, te u Duhu Istine između nas i našega Oca na nebu, te Krist će se nama očitovati na konačnom sudištu, a to znači da ćemo ići među one određene za Kraljevstvo Božje (usp. Iv 14,15-21).
Na sve ono što je Isus rekao o Branitelju koji dolazi i koji će trajno ostati među njima u Crkvi i svijetu, usudio se upitati Isusa apostol Juda, ne onaj Iškariotski, jer taj je već pokojni, a njegov upit glasi: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“ Ovo svijetu treba razumjeti kao narodu u svijetu. Isus je ogovorio ponavljajući istu misao o ljubavi učenika i vjernika prema njemu i čuvanju njegovih riječi u najširem smislu shvaćeno, a potom će i Otac njegov ljubiti svakoga od njih, te k Ocu ćemo doći u njegove stanove. A tko ne ljubi Isusa, taj i ne čuva njegovih i Očevih riječi ni na koji način, ni vršenjem ni tumačenjem. O tome je Isus često govorio kroz vrijeme svoga propovijedanja učenicima, apostolima i narodu. Branitelj, Duh Sveti, koga će poslati sam Otac u Kristovo ime (Duh izlazi od Oca i Sina – Filioque), nadahnjivat će njegove apostole da shvate sve Božje riječi izgovorene po Sinu i sam će ih Duh poučavati upućujući ih u svu istinu i sav smisao Isusova govora. Da bi mogli živjeti dalje u ovome svijetu s narodom i svijetom, obdaruje ih Isus svojim mirom, koji nije kao mir svijeta jer nije mir koji zahvaća sve pore čovjekova bića i života, mir koji bi se trebao roditi u srcu i širiti se uokrušce čovjekova djelovanja. Potiče svoje sljedbenike da im se ne uznemiruju srca i neka se ničega ne plaše. Krist je rekao da će ići k Ocu – većemu od sebe u smislu što je Isus Sin Očev u ljudskome obličju, te apostoli to trebaju prihvatiti u istinskoj ljubavi. To im je prije rekao da znaju kada se sve to dogodi. Isus je već slutio dolazak “kneza“ ovoga svijeta koji protiv njega ne može ništa, jer on ljubi Oca i sve čini kako mu je Otac zapovjedio. To želi da svijet upozna snagu ljubavi prema Ocu i snagu čina i djela što mu ga je naredio Otac. Ustali su se i krenuli dalje u vršenju volje Očeve (usp. Iv 14,22-31).
Možemo zaključiti kako nas polagano ovi tekstovi pripremaju za veliki događaj Uzašašća i Duhova. Već sada trebamo otvarati svoje srce djelovanju Duha Božjega u svome životu kako bismo bili duhovni i produhovljeni u svome svakidašnjem djelovanju.
Vlč. Tomislav Ivančić napisao je uz ovu svetkovinu Uzašašća Gospodinova u svojoj knjizi Oaze života ove riječi: “Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija (jamstvo) da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo u susret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji. Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.“
Moderni prikaz Uzašašća
“Kao što je Kristovo uskrsnuće za vrijeme vazmenog svetkovanja bilo uzrok našega veselja, tako je i njegovo uzašašće na nebo povod sadašnje naše radosti. Svečano slavimo ovaj dan kada je naša bijedna narav u Kristu sjela uz Boga Oca, i tako je uzvišena iznad sve nebeske vojske, iznad svih anđeoskih redova i nad sve nebeske vlasti. Na tim čudesnim Božjim djelima počiva kršćanstvo i na njima se temelji. Iako je riječ o otajstvima, kojih čovjek ne može doseći umom, te im se može samo s dubokim poštovanjem diviti, ipak naša vjera o njima ne dvoji, naša se nada ne koleba i naša se ljubav ne hladi. U tome je snaga velikih duhova i svjetlo veoma vjernih duša da nepokolebljivo vjeruju u ono što ne vide tjelesnim očima, i silno žele baš ono što nije na dohvat
pogledu. Kako bi se u našim srcima rodila pobožnost, ili kako bi netko pred Bogom po vjeri dobio opravdanje kada bi se naše spasenje sastojalo samo u onome što oči vide? Ono što je bilo vidljivo u našem Spasitelju sada je postalo tajnom. Da bi vjera bila uzvišenija i tvrda, mjesto vidljive pojave imamo nauk. Taj nauk vjerodostojnim drži srca vjernika, jer su prosvijetljena nebeskim svjetlom. Tu vjeru, pojačanu Kristovim uzašašćem i utvrđenu darom Duha Svetoga, nisu mogli ustrašiti ni okovi, ni tamnice, ni progonstva, ni glad, ni vatra, ni razdiranje divljih zvijeri, niti raznovrsne i smišljene okrutnosti progonitelja. Za tu su se vjeru borili i prolijevali svoju krv po čitavom svijetu ne samo muževi, nego i žene, ne samo nedorasli dječaci, nego i nježne djevice. Ta je vjera izgonila đavle, tjerala bolesti i uskrisivala mrtve. Zato su se i sami apostoli, utvrđeni tolikim čudesima i poučeni tolikim govorima, pobojali Gospodinove gorke muke i kolebali su se priznati njegovo uskrsnuće. Ali ih je uzašašće Gospodinovo toliko osnažilo da im se ono što im je prije zadavalo strah sada okrenulo u radost. Svu svoju pažnju usredotočili su u njegovo božanstvo koje sjedi s desne Oca. Ali nisu prestali promatrati ni stvarno njegovo tijelo, iako su manje na nj svraćali pozornost. Krist ga je imao kad je došao od Oca, a nije ga napustio ni kad je uzašao od učenika.“ (Iz Propovijedi svetoga Leona Velikoga, pape, Propovijed 2. o Uzašašću, 1-4; PL 54, 397-399).
Don Ilija Drmić
