Zvao sam prošlogodišnjeg otkupljivača pa još dva, tri broja okrenuo, međutim, nitko mi ništa ne zna reći o datumu otkupa. Žale se na nedostatak sunca koji bi mogao utjecati na kvalitetu ulja, no što se tiče samog otkupa, optimistični su svi s kojima sam razgovarao.
Pozitivni primjeri
Osobito su sigurni oni koji su prošlih godina našli nekog stabilnog kupca s kojim rade – govori za Večernji list jedan proizvođač smilja iz Hercegovine koji je prošle godine za više tisuća kilograma smilja dobio iznos od dvije marke. Ističe kako nije bio od velikih očekivanja. Prodavao ga je kad je bilo oko marke, pa i lani kad je našao kupca koji mu je popravio cijenu. Bio je među onim sretnicima koji su pronašli kupce i ostali u poslu. Velik broj ljudi napustio je posao sa “suhim zlatom”. Brojna polja smilja ostala su napuštena, zarasla u travi ili pak preorana. Ali pozitivni primjeri ono su što daje nadu i za ovaj posao, kao što je sugovornik s početka teksta, ljudi koji otkupljuju. A jedna od takvih priča je u Posušju kod Martina Solde čija tvrtka ima nekoliko stotina kooperanata, a u vremenima krize sa smiljem zadržao je svoje suradnike tako što nije obećavao mnogo. – Na početku smo jasno dogovorili da onog trenutka kada se ulje proda, dolazi i dogovorena naknada za kooperanta koji nam je prodao smilje – kazao je Soldo. On sluša savjete, a najbolji su oni njegova agronoma Dragana Rićića koji kaže kako je potrebno eksperimentirati s različitim vrstama kako bi se istražilo kojim još kulturama odgovaraju hercegovačka klima i krš. On ističe kako je smilje praktički prešlo iz “divlje sredine” na plantaže, a “groznica” polako prolazi, pa će na tržištu ostati oni proizvođači koji su imali jasniji plan te koji su ulagali u višu razinu prerade. A viša razina neke je motivirala da proizvode sapune, šampone, kreme i brojne druge proizvode od smilja, piše Večernji list.
Tako hrvatski mediji donose priču o Ivani Plazonić Knežević koja je umjesto prodaje počela proizvoditi certificirane proizvode za kozmetiku od smilja. Posadila je čak 100 tisuća sadnica. – Kad sam vidjela zemlju, mogla sam birati hoću li masline, smokve, smilje ili lavandu, ružmarin. Odluka je prvo pala na smokve. Tri godine smo ih uzaludno sadili. Tijekom zime bi se sadnice smrznule. Jednostavno je teren prehladan za smokvu – prisjetila se Ivana svojih početaka. Uskoro se odlučila na prenamjenu. – Već tad sam u tu zemlju uložila gotovo sve što sam uštedjela. I nisam mislila odustati. Sama ideja da tu mogu nešto stvarati za mene je bila poticajna. Onda smo se odlučili na smilje, napravila sam melem i macerat, onako više za nas, za probu, obitelj, prijatelje… Potom je naša priča izašla u medijima, počela je potražnja koja nas je malo i zatekla, a ja nisam željela prodavati nešto za čiju kvalitetu ne jamčim u svakom smislu.
Uporni ostaju
Odlučili smo igrati prema pravilima, sve ozakoniti. Prvo smo otvorili OPG, zaposlili farmaceuta. Napravili smo testiranja u Zavodu za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, gdje se radi niz analiza kako bi se utvrdila zdravstvena ispravnost i stabilnost proizvoda – kazala je Ivana koja za sebe kaže da je žena iz poljoprivrede i da je zato zaposlila farmaceuta te danas jamči za svoje proizvode. – Volim naglasiti kako kozmetiku radim od smilja, ne sa smiljem. Najviše slušam što ljudi žele, oni me motiviraju da stvaram nove proizvode. Smilje je za njegu tijela od glave do pete. Može se koristiti za psorijazu, seboreju, akne, prištiće… Ima antibakterijska, antivirusna i protuupalna svojstva i čini kožu zdravom i blistavom. Pomaže kod strija, bora, detoksikacije organizma, urinarnih infekcija… – kazala je, između ostalog, ova poduzetna žena. Smilje ostaje u fokusu zanimanja i ove godine, premda u manjem omjeru i s puno više racionalnog promišljanja.
