Dugo mi je ekran bio samo prazan list Word dokumenta nakon preslušavanja četvrtog studijskog albuma Kings of Leon, što već govori mnogo (naravno, prvenstveno, zapravo, jedino meni). Naravno, počastio sam se s nekoliko preslušavanja, ali imam dojam da njihov zbir daje tek jedno „pravo“ iz razloga što bi se često i prečesto gubio i misli bi odlutale na neke druge zvučne kanale. Ne želim ipak reći da je Only by the Night loš album; do toga možda tek dođem, ovisno kamo me pisanje odvede.
A do neke prave inspiracije, malo biografskih crtica… Kings of Leon su osnovali tri brata – Caleb na gitari i za mikrofonom, Jared na bas gitari, Nathan na bubnjevima te rođak Matthew na gitari, svi odreda prezimenom Followill u Nashvilleu 2000. U skladu s podnebljem i korijenima, svoj su zvuk isprva bazirali na južnjačkom rocku s garažnim epitetom. EP Holly Roller Novocaine izdan u veljači 2003. bio je njihovo prvo službeno izdanje i uvod u album iz iste godine Youth and Young Manhood. Posezanjima za tradicionalnijim zvukovljem i samim imidžem, koji je uključivao duge kose i brkove priskrbili su sebi etikete južnjačkih Strokesa, što je držalo vodu do trećeg albuma Because the Night iz 2007, kojeg je obilježio suptilniji zvuk i odmak ka univerzalnijoj indie estetici. Only by the Night nastavio je novim smjerom…
Sad su dječarci odlučili pokušati puniti dvorane i stadione, što ne mora nužno biti loše ni pretenciozno, jer to rade i mnogo veći zgubidani od njih. Ipak, njihov me širespektarski zvuk iz sive zone između dosadnijih trenutaka U2 i prenemaganja novih The Verve (koji se ipak ne čini namjenskim i pozerskim) uhvatio usred preslušavanja lo-fi pjesmarice Loua Barlowa, što je, naravno, dovelo do konflikta u kojem su Followilli neminovno izgubili bitku (o ratu možda nekom drugom prilikom). Doduše, da i nisam trenutno zaražen lo-fi prehladom, teško bi me fascinirao ovakav tip gitarskog popa, pogotovo kad mi se čini da je band bolje zvučao na početku karijere.
Kings Of Leon
Titrajući uvod Closera preplašio me u startu da me neće zadesiti još jedan Forth. No, Kings of Leon su ipak manje pretenciozni i sve se nastavlja u konvencionalnijoj indie formi. Sex on Fire je čak dosta dobra pjesma, kakvih će se naći još nekoliko na albumu (17, Revelry, Cold Desert…). Ono što me najviše smeta je što ih većina isuviše nalikuje jedna drugoj, a da to nije dalo isuviše uvjerljiv doprinos kompaktnosti materijala. Uz to, na trenutke mi ekipa zvuči i smiješno, kao primjerice u Crawl, gdje kao da ne znaju kako na najbolji način izraziti to što ih već tišti. Kažem „to“ jer me ničim nisu natjerali da bolje pročitam na knjižici CD-a o čemu to oni pjevaju.
Sveukupna slika? Čak solidna, nakon preslušavanja cijelog albuma. Da, svakako, zaboravit ću ga potpuno za kojih tjedan ili dva, ali ispunjava normu za etiketu solidnosti. Možda bih im trebao dati još koju priliku pa me možda i ugodno iznenade, što u tom slučaju neću zaboraviti provući kroz neku drugu recenziju. Ovoga puta, kad pogledam ocjenu koju sam im dodijelio gore ispod naslova, čini mi se da su i odlično prošli. Jer, ovo je otprilike ono zašto ne volim ono što U2 rade zadnjih desetljeće i kusur godina i zašto mi prsti/uši/duša tako često polete za ogoljenijim muzičkim formama.
Popis pjesama:
01. Closer
02. Crawl
03. Sex on Fire
04. Use Somebody
05. Manhattan
06. Revelry
07. 17
08. Notion
09. I Want You
10. Be Somebody
11. Cold Desert
www.soundguardian.com
| Komentari |
|
